Crnelj je sitna i neatraktivna riba. Pozna ga svatko tko je barem jednom zaronio, ne duboko nego u plićaku blizu obale. Svaki kupač može ga vidjeti i bez maske. Mnogima je nepoznat. Na njega se ne obaziremo, nije nam zanimljiv kao lovina, a nije ni privlačan kao pojava u moru. Ipak, taj sitan crnelj na svoj je način zanimljiv i simpatičan.
Crnelja ćemo lako prepoznati, tim lakše što u našemu moru nema bližih srodnika, niti riba koje mu sliče. Tijelo mu je zdepasto, u boku stisnuto s kratkom glavom i karakterističnom repnom perajom koja pomalo podsjeća na rep lastavice, ali ne ribe nego ptice. Čitavo tijelo pokriveno je velikim ljuskama. Boja tijela na leđnom je dijelu tamnokestenjasta i mrka, po bokovima se ističu zlatkasti odsjaji, te 5 - 8 uzdužnih tamnih pruga, dok donji dio poprima srebrnkastu boju. Promatran u moru, crnelj se preljeva nekim čudnim plavkastim sjajem. Maksimalno naraste do 8 dekagrama težine i 16 centimetara dužine. Neki autori tvrde da naraste i do 25, ali mu težina nikad ne prelazi deset dekagrama. Prosječnim primjercima, onima koji se najčešće love, težina iznosi 3 - 4 dekagrama.
Kao lovina, rekli smo, crnelj nije previše zanimljiv, posebno ne na sjevernojadranskim prostorima. U Dalmaciji i na nekim dalmatinskim otocima, priča je je sasvim drugačija. Zato se ponegdje i lovi u većim količinama, čak i nekim alatima profesionalnog ribolova. To mogu biti mreže stajačice i potegače, a još više i uspješnije lovi se vršama, i to onima koje imaju valjkasti oblik. S jedne strane one su ravne, a s druge izgledaju poput grlića od boce. Njih treba i naješkati, to se podrazumijeva, a najbolje je za ješku staviti glave i iznutrice slanih srdela.
Sportski i rekreacijski ribolovci crnelja ne love previše. Dok love neke druge ribe crnelj često zagrize i ulovi se, posebno kad su na povrazu manje udice. Ta lovina, međutim, ribolovce ne oduševljava, čak ni na sportskim natjecanjima, gdje je svaka ribica dobrodošla, jer rijetko dostiže propisanu minimalnu dužinu. Lovi se relativno lako.
Oko izbora ješke ne treba previše razmišljati. Crnelj će rado zagristi na dagnju, još radije ako je posoljena. Također, za ješku može poslužiti meso lignje, pa čak i srdele ili papaline. Time se, međutim, ne treba previše opterećivati, jer skoro nitko ne ide u ribolov s namjerom da lovi crnelje. Zato i ne treba izrađivati poseban povraz ili tunju. Kad lovimo blizu obale s laganim alatom, moguće ga je očekivati na udici.
Sezona lova crnelja traje čitave godine, ali se uspješnije lovi u njenom toplijem dijelu, od travnja do kasne jeseni. Jedna od karakteristika crnelja jesu njegovi lijeni pokreti. Promatrajući ga čovjek bi pomislio da pliva posve besciljno i nezainteresirano. Ali, kad osjeti ješku, zagrize udicu i na nju se ulovi, odjednom se uzvrpolji i postaje izuzetno živahan.
Crnelja nerado love, a na većem dijelu naše obale niti ga ne jedu. Moram priznati, nikad ga nisam okusio. Čuo sam da je njegovo meso bijelo, ukusno i lagano, a znalci govore da je najbolji u svibnju i lipnju. Na sjevernom Jadranu valjda ga nitko ne jede. Međutim, u Dalmaciji i na tamošnjim otocima ga rado jedu. Najčešće se friga u ulju, ali je pečen još ukusniji. Neki otočani ga sole. To čine na Korčuli, Hvaru, Visu, Mljetu i Lastovu. Kažu da je ukusniji od slanih srdela i inćuna, koji su posljednjih godina postali pravi gastronomski hit. Slani crnelji posebno su cijenjeni na Korčuli. To je izuzetna poslastica. Svojedobno sam pročitao da se tri kilograma usoljenih crnelja mijenjalo za litru maslinova ulja. Vrijedilo bi kušati...
