Periska i prstac

Opet su nam ljetna tema školjke. Mogli bismo reći posebne školjke, odnosno s posebnim zakonskim statusom. Jedna je najveća školjka Jadranskog mora, a druga gastronomski najcjenjenija, najkvalitetnija, tvrde gurmani. Ako to baš i nije, apsolutno je najskuplja, prvenstveno zato što se u mnogim zemljama može dobiti isključivo na sivom tržištu, “šoto banka”, kako bi rekli naši ljudi. Pogađamo, riječ je o periski i prstacu! Mogli bismo reći da su i najpoznatije, posebno zbog zabrana što ih prate.

Periska
Periska je najveća i najatraktivnija školja našeg mora, karaktristična po obliku i građi. Prvenstveno je privlačna zbog svoje ljušture koja kao suvenir ima visoku cijenu. Oblikom podsjeća na izduženi trokut sa zaobljenom osnovicom i oštrim kutom na suprotnoj strani. Ljuštura je tanka i krhka, a površnim pogledom stječe se dojam da je građena od kakvog obojenog stakla. Vanjski dio djeluje kao ukrašen mnogim ljuskastim lamelama kojih nema samo na najužem dijelu. Boja ljušture s vanjske je strane crvenosmeđesedefasta, a s unutarnje opalnosedefasta.
Periska naraste do jednoga metra, a najveće imaju i do 3 kilograma. Prosječni primjerci dugi su 30 do 50 centimetara i teški četrdesetak dekagrama. Periska je danas rijetka školjka, ali još uvijek naseljena u čitavom Jadranu. Raste na dubinama od 2 do 20 metara, isključivo na mekom, pjeskovito-muljevitom dnu obraslom zosterom i posidonijom. Žvi uspravno, a svojim užim dijelom zabodena je u meku podlogu i posebnim čvrstim svilenkastim nitima pričvršćena za dno. Nalazi se u zaštićenim zaljevima i uvalama. O vremenu i načinu vađenja periske nećemo ništa pisati. U Jadranu je ona opasno prorijeđena, pa je uvrštena u ugrožene životinjske vrste i zakonom je zaštićena, a njeno vađenje je strogo zabranjeno. Na nekoliko lokacija još postoje njena nešto brojnija naselja, dok se drugdje nailazi na rijetke primjerke. Oni koji vade perisku čine to prvenstveno zbog njene ljušture, a ne zbog vrijednosti njena mesa.
Periska je jestiva školjka, a sportski ribolovci su koristili njeno meso kao odličnu ješku za lov mnogih vrsta bijele ribe. Posebno je za ješku dobar mali račić, zvan čuvarkuća, koji se u njoj gotovo redovito nastanjuje.

Prstaci
Prstaci su mnogo češća i zanimljivija tema od periske. Znaju za njih i oni koji nisu dobri poznavatelji života u moru. Na našoj obali i otocima još iz nazivaju: datala, datul, datula, datulj, kamotočac, morska datula, prstić... 

Prstac je duguljasta ovalna školjka, tankih i glatkih ljuštura. Na vanjskoj strani ljušture vidljive su svojevrsne elipsaste krivulje što označavaju njegove godine. Ljuštura s vanjske strane ima svjetliju ili tamniju kestenjastu boju, dok je iznutra svijetla. Koliko je dosad poznato, prstac izraste u duljinu više od 15 centimetara, a najveća težina mu je 10 dekagrama. Prosječni primjerci teški su 2 dekagrama i dugi 8 - 9 centimetara.
Prstac živi u kamenu. Njegovo prisustvo izvana odaju tek sitne rupice na površini kamena koji se može naći od zone plime i oseke do dvadesetak metara dubine. Na kamenitoj obali našega primorja i otoka prstaca ćemo naći gotovo posvuda, negdje gušće, a drugdje rjeđe naseljenog. Kolonije prstaca nalaze se i u kamenim blokovima mnogih lukobrana. Za svoja staništa odabire pozicije gdje je jače strujanje mora. Nema ga jedino tamo gdje valovi jako udaraju u obalu i gdje je more smanjenoga saliniteta.
Na našoj obali prstace se najviše vadilo na zapadnoj obali Istre, u okolici Splita i Šibenika, a posljednjih godina sve više i na otocima. Teško je reći koja su područja najbogatija prstacem. Neka su danas potpuno opustošena, a moglo bi se reći da ga ima svugdje u kamenom priobalju. Pitanje je samo koliko se gdje eksploatirao. Ponegdje nije bio dovoljno otkriven, drugdje su stijene tvrđe, pa ih je teže razbijati. Najviše se vadio tamo gdje je kamen mekan, kao uz zapadnu obalu Istre pa se u jednom danu moglo izvaditi više kilograma.

Po tvrdnjama nekih znanstvenika, na našoj se obali iz mora vadilo više od 300 tona prstaca godišnje! Uz spoznaju da mu je prosječna težina samo 2 dekagrama, jasno je kolika je to količina i koliko podvodnih stijena treba razbiti da bi se dobila ta količina.
A bez razbijanja kamena nema vađenja prstaca. Nema ni bez ronjenja! Prstac je sav u kamenu, pa prvo ronjenjem treba otkriti njegova staništa, a potom pod morem razbijati stijenu, a da bi to mogli napraviti mnogi krivolovci u svojoj potrazi koriste autonomne ronilačke aparate.
Prstac je školjka koja u sebi krije mnoge nepoznanice. On živi u kamenu i logički se nameće pitanje na koji način se u njemu nastanjuje, kako uspijeva rasti. Izlučivanjem kiseline on u kamenu buši glatke udubine, a kako se one šire tako i prstac raste. Njegov je rast izuzetno spor, ne može se uspoređivati ni s jednom drugom školjkom koja živi u Jadranu. Znanstvenici tvrde da njemu treba najmanje 10 godina da naraste jedan centimetar. Prema njihovim riječima, konzumni prstaci veličine 9 centimetara, kakvi su nekad, dok nije bilo zabrane, bili najčešći u ugostiteljskoj ponudi, stari su oko 100 godina. U stijene razbijene zbog njihova vađenja prstaci će se možda opet nastaniti. I proći će sljedećih stotinu godina da bi dovoljno narasli, da ih netko ponovo vadi.

Ali, nije problem samo u prstacima i osiromašenju njihovih naselja. Razbijanjem stijena uništava se čitava životna zajednica koja se tu nastanila, mnoge vrste pridnenih riba izgubile su svoja staništa i izvore hrane. Treba proći više godina dok se život vrati u to golo kamenje, kakvo viđamo na mnogim dijelovima našeg podmorja. I tek kada se vrati život postoji šansa da se s vremenom vrate i prstaci.
Vađenje prstaca, čak i onda kada je bilo dozvoljeno na nekim dijelovima naše obale, teško bi se moglo svrstati u djelatnost gospodarskog ili sportskog ribolova. Većini sportskih ribolovaca s naše obale prstac je, međutim, zanimljiv na drugi način. On je odlična ješka i mnoge ribe na njega će rado zagristi.
Od početka 1995. godine u nas je zakonom zabranjeno vađenje prstaca, njihovo stavljanje u promet i izvoz. Na našemu tržištu nema prstaca, niti u prodaji niti u ugostiteljskoj ponudi. Osim za one koji znaju šifru pa kupuju, ili naručuju, "morske ćevapčiće". Učinit će to isključivo kod dobro poznatog prodavača ili ugostitelja, a ovi će ih prodati samo mušterijama od povjerenja.