Crni vražić, oli crnelj

Više sam puta slušao udičare i njihove žalopojke, a sve zbog jedne ribe. Male i živahne ribe, prije bi se moglo reći ribice. Kao lovina većini ribolovaca nezanimljiva, ali od nje ne mogu pobjeći. Gdje god bacili udicu pojavi se ona. Naziv joj je crnelj. Na našoj obali i otocima još ga nazivaju kaliger, indijanac, crnac, črnjar, crnčić, šćoka, kosić, čančol, miš... Mnogo ih je u moru, pa se ribolovci ljute i žale, kažu, pojedu ješku prije nego dođe do dna, gdje čeka prava lovina, ona koju oni traže i žele na udici. Često ih love, ali što će s njima, najčešće ih vraćaju u more... Ili ih nose doma mačkama, dodaju neki.
Crnelj je sitna i neatraktivna riba. Pozna ga svatko tko je barem jednom zaronio, ne duboko nego u plićaku blizu obale. Svaki kupač može ga vidjeti i bez maske. Mnogima je nepoznat. Na njega se ne obaziremo, nije nam zanimljiv kao lovina, a nije ni privlačan kao pojava u moru. Ipak, taj sitan crnelj na svoj je način zanimljiv i simpatičan.
Crnelja ćemo lako prepoznati, tim lakše što u našemu moru nema bližih srodnika, niti riba koje mu sliče. Tijelo mu je zdepasto, u boku stisnuto s kratkom glavom i karakterističnom repnom perajom koja pomalo podsjeća na rep lastavice, ali ne ribe nego ptice. Čitavo tijelo pokriveno je velikim ljuskama. Boja tijela na leđnom je dijelu tamnokestenjasta i mrka, po bokovima se ističu zlatkasti odsjaji, te 5 - 8 uzdužnih tamnih pruga, dok donji dio poprima srebrnkastu boju. Promatran u moru, crnelj se preljeva nekim čudnim plavkastim sjajem. Maksimalno naraste do 8 dekagrama težine i 16 centimetara dužine. Neki autori tvrde da naraste i do 25, ali mu težina nikad ne prelazi deset dekagrama. Prosječnim primjercima, onima koji se najčešće love, težina iznosi 3 - 4 dekagrama. 

Uz našu obalu crnelj je svugdje prisutan, iako ga mnogi naprosto ne primjećuju. Najčešće boravi uz kamenite, hridinaste predjele, nakon kojih se dubina naglo povećava. Gušće je naseljen uz obale vanjskih otoka, gdje obično naraste veći, ali ga ima i drugdje, posebno uz zapadnu obalu Istre. Više boravi u plićaku, već od dva metra na dublje, a u dubinu zalazi do 50 metara. Crnelji se najčešće drže u manjim plovama. Stanovnik je i drugih mora - Sredozemnog, istočnih obala Atlantskog oceana od Portugala do Gvinejskog zaljeva, te istočnoatlantskih otočnih skupina.
Kao lovina, rekli smo, crnelj nije previše zanimljiv, posebno ne na sjevernojadranskim prostorima. U Dalmaciji i na nekim dalmatinskim otocima, priča je je sasvim drugačija. Zato se ponegdje i lovi u većim količinama, čak i nekim alatima profesionalnog ribolova. To mogu biti mreže stajačice i potegače, a još više i uspješnije lovi se vršama, i to onima koje imaju valjkasti oblik. S jedne strane one su ravne, a s druge izgledaju poput grlića od boce. Njih treba i naješkati, to se podrazumijeva, a najbolje je za ješku staviti glave i iznutrice slanih srdela.
Sportski i rekreacijski ribolovci crnelja ne love previše. Dok love neke druge ribe crnelj često zagrize i ulovi se, posebno kad su na povrazu manje udice. Ta lovina, međutim, ribolovce ne oduševljava, čak ni na sportskim natjecanjima, gdje je svaka ribica dobrodošla, jer rijetko dostiže propisanu minimalnu dužinu. Lovi se relativno lako.

Od alata sportskog i rekreacijskog ribolova za lov crnelja koriste se lagani povraz i tunja. Povraz se izrađuje od izuzetno tankog najlona, dovoljna je debljina 0,08 - 0,12 milimetara. S takvim je najlonom teško baratati, lako se mrsi, posebno kad malo puše, pa je bolje loviti pomoću štapa. Udice su broj 17 - 20, a na kraju se vezuje lagano olovo, "teško" 2 - 3 dekagrama. Tunja može biti s olovom i bez njega. Bez obzira na to s kojim alatom lovili, udice trebaju biti podig­nute do jedan metar iznad dna, jer crnelj ne boravi na samom dnu, nego do jedan metar iznad njega.
Oko izbora ješke ne treba previše razmišljati. Crnelj će rado zagristi na dagnju, još radije ako je posoljena. Također, za ješku može poslužiti meso lignje, pa čak i srdele ili papaline. Time se, međutim, ne treba previše opterećivati, jer skoro nitko ne ide u ribolov s namjerom da lovi crnelje. Zato i ne treba izrađivati poseban povraz ili tunju. Kad lovimo blizu obale s laganim alatom, moguće ga je očekivati na udici.
Sezona lova crnelja traje čitave godine, ali se uspješnije lovi u njenom toplijem dijelu, od travnja do kasne jeseni. Jedna od karakteristika crnelja jesu njegovi lijeni pokreti. Promatrajući ga čovjek bi pomislio da pliva posve besciljno i nezainteresirano. Ali, kad osjeti ješku, zagrize udicu i na nju se ulovi, odjednom se uzvrpolji i postaje izuzetno živahan.
Crnelja nerado love, a na većem dijelu naše obale niti ga ne jedu. Moram priznati, nikad ga nisam okusio. Čuo sam da je njegovo meso bijelo, ukusno i lagano, a znalci govore da je najbolji u svibnju i lipnju. Na sjevernom Jadranu valjda ga nitko ne jede. Međutim, u Dalmaciji i na tamošnjim otocima ga rado jedu. Najčešće se friga u ulju, ali je pečen još ukusniji. Neki otočani ga sole. To čine na Korčuli, Hvaru, Visu, Mljetu i Lastovu. Kažu da je ukusniji od slanih srdela i inćuna, koji su posljednjih godina postali pravi gastronomski hit. Slani crnelji posebno su cijenjeni na Korčuli. To je izuzetna poslastica. Svojedobno sam pročitao da se tri kilograma usoljenih crnelja mijenjalo za litru maslinova ulja. Vrijedilo bi kušati...

I još nešto što bi trebalo znati. Meso crnelja može se koristiti za ješku. Rijetki to prakticiraju, ali na njega rado grizu mnoge ribe. Ljudima bi to trebao biti svojevrstan pokazatelj. Što je dobro i ukusno, jednako vole na kopnu i u moru, čovjek i ribe. Zacijelo je tako i s mesom crnelja...