SKLAT

Tko je na moru, taj uvijek ima šansu i ne dolazi kući praznih ruku. Oni drugi ostaju dosljedni u pričanju: ništa se ne lovi, ne isplati se odlaziti na more, nije gušt ako vrijeme nije pravo... Puno skuža, a onim pravima je uvijek gušt, bez obzira na vremenske prilike. Što im preporučiti za lov u ove dane? Teško je decidirano odabrati neku ribu. Još malo strpljenja, deset, dvadeset dana pa će učestalije i jače gristi. Do tada zadovoljimo se sklatom, ribom koja se rijetko diže na udici, ali... može nam se posrećiti! Ako ga i nećemo loviti možemo ga upoznati.
Narodni nazivi u nas su mu, između ostalih: anđeo, ćuk, sivac, sklać, sokot, šklat, škvaina, škvajena. Rijetki znaju, ali sklat spada u morske pse, jednako kao što toj obitelji pripadaju mačke, kostelji i psi pene. Nisu psi samo oni koji "grizu"! Ne možemo, međutim, reći da su to pravi morski psi, oni koji već na sam spomen u čovjeka izazivaju strah.
U Jadranskom moru žive dva sklata - sivac i žutan. Sivac je brojniji, dok je žutan dosta rijedak. Sivac je i dosta veći. U svakodnevnu govoru sve nam je sklat, zacijelo su rijetki i ribari koji zamjećuju razlike između te dvije vrste riba. Kod sklata je važno istaknuti neobičan izgled tijela, čime se razlikuje od većine riba. Tijelo je široko, romboidno, spljošteno, glava velika i tupa, na nju se nastavljaju prsne peraje što djeluju poput krila, a njih slijede slične, ali nešto manje trbušne. Na glavi iznad očiju nalaze se velike bodlje. Prednji dio tijela djeluje zgnječeno, dok je završni dio vretenast, sa snažnim repom. Sklat sivac može narasti do 2,5 metara duljine i 80 kilograma težine, dok su prosječni primjerci znatno tanji i dugi, ali težinom ne prelaze 5 kg.
Žutan naraste do 1,6 metara i 35 kilograma. Boja tijela sivca s gornje je strane maslinastosmeđa, zelenkastosiva do pepeljasta s nekoliko tamnijih pjega, a dolje bijela. Žutan je sivo-smeđ ili crnkast s tamnim okruglim pjegama bočno na repu, a ponekad i na prsnim perajama.
Sklat sivac je češći stanovnik Jadrana, svugdje jednolično rasprostranjen, ali nigdje previše gusto. Sklat živi u Mediteranu i sjeveroistočnom Atlantiku, od obala južne Norveške, Švedske i Shetlandskih otoka do Maroka i Zapadne Sahare, uključujući Kanarsko otočje. Može se naći do dubine od 300 metara, iako rijetko dublje od 150, ali nađe ga se i u samom plićaku. Ipak, moglo bi se reći da se radije zadržava u priobalnom području, posebno u ljetnim mjesecima. U našem dijelu Jadrana nešto su mu gušća naselja u zadarskom akvatoriju i oko ušća Neretve. Više boravi na pjeskovitu i pjeskovito-muljevitu dnu, ali je čest i na tvrdim dnima te u livadama posidonije. Na meku dnu obično se čitav ukopava, tako da mu izviruju samo oči, pa ga je teško otkriti. Tako maskiran vreba plijen, a to su pridnene ribe i mekušci.
Jesen i zima najbolja su sezona za lov sklata, ali se uspješno lovi i u ostalom dijelu godine. Najviše se lovi pridnenom povlačnom mrežom - koćom i posebnim mrežama stajačicama - sklatarama, a ponešto se izlovi i potegačama. Sklatara je mreža kojoj je osnovna konstrukcija slična drugim mrežama stajačicama. Najviše se razlikuje veličinom oka koje je najveće među svim stajačicama, a jednaku ima i mreža rakovica. Prema našim zakonskim propisima veličina oka ne smije biti manja od 130 milimetara, a mnogi ribari koriste mreže s okom veličine 160 mm. Duljina joj je 15 - 20 metara, a visina 4 oka. Prilikom ribolova međusobno se vezuje više mreža, budući da bi upotreba samo jedne bio potpuni promašaj, bez ikakva efekta. Sklatare se koriste na većim dubinama i na otvorenu moru, često daleko od obale. Polažu se na ravno, pjeskovito ili muljevito dno. Da bi prilikom polaganja brže tonule bez zanošenja od struje, te čvršće prilegle na dno obično se donji dio opterećuje s više olova. Također, prilikom polaganja nije dobro ploviti ravno, poželjno je izvoditi manje lukove. Kao što naziv govori, ta je mreža namijenjena lovu sklata. Međutim, nijedan ribolovni alat, bez obzira na namjenu, ne lovi samo jednu vrstu, pa tako ni sklatara. Kad je položena na dno, u nju će zaglaviti i raža, grdobina, golub, rumbač, pa čak i neki od pasa koji borave na tom terenu.

Od sportsko-ribolovnih alata sklat se ponešto lovi povrazom, parangalom i ostima, ali se ne može reći da ga sportski ribolovci mnogo love. Za lov sklata, to se podrazumijeva, potreban je teži parangal, kojemu je debljina osnovnog najlona 0,80 - 1,00 milimetara. Potrebne su i veće udice, čak najveće, broj 1 - 4. Ješka također mora biti veća, pa čak i velika, jer sklat je proždrljiv i lako zagriza. Najbolja ješka je svježa srdela, ako je manja stavlja se čitava, ali grize i na ostalu ribu. Valja znati i to da se prilikom izvlačenja sklat snažno opire i bori, pa je dobro pripremiti sak ili kuku (ganač) da ga se može zahvatiti čim se približi površini, čime se ujedno eliminira opasnost od pucanja najlona i gubitka lovine.
Svaki ulov sklata u sportskom ribolovu može se smatrati slučajnim. Nitko neće raditi povraz ili parangal samo za njega. On se obično ulovi na parangal namijenjen nekoj drugoj ribi koja boravi na istom terenu. Zato se parangali i izrađuju teži nego što bi zahtijevao lov nekih riba koje se njime češće love. Isto važi i za lov pridnene ribe povrazom. Sklat je proždrljiv i ako se nađe u području lova zaletjet će se na ješku. Drugo je pitanje koliko je povraz jak, odnosno najlon čvrst, da omogući njegovo izvlačenje. U biti, tu problema ne bi smjelo biti, jer današnji su najloni vrhunske kvalitete, jako izdržljivi, pa i tanak najlon može izvući veću ribu na površinu. Važnija je snalažljivost ribolovca, njegovo umijeće i iskustvo. Bez obzira na to koliko najlon bio čvrst, pri brzopletom izvlačenju lako će puknuti i - umjesto zadovoljstva dobrim ulovom, eto mnogo povoda za ljutnju i svađu s kompanjonom u brodici.
Ostima se sklat može loviti samo u plićim predjelima, koliko je duga lantina. Tu je, međutim, potrebno iskusno ribarsko oko koje će ga otkriti zakopana u pijesku ili mulju, odakle mu vire samo dva oka. Veće su šanse da će biti otkriven noću, za ribolova pod sviću, nego za dnevnoga ribolova.