Morski škovacin VOLAK

Zanimljivo je spomenuti da većina volaka u nas nema narodnih naziva, već se svi svrstavaju pod zajednički nazivnik - volak. Sam naziv volak, bez dodataka, najčešće se rabi za kvrgavog volka koji je, uz bodljikavog, najpoznatiji među ljudima s naše obale i otoka. Ta dva su i najrasprostranjeniji u našem moru. Zato, pišemo o kvrgavom volku, odnosno volku kao predstavniku jadranskih volaka. Njega u nas još nazivaju kravica, krava, volica, vol, koza, rogulja, rogač, garzula, puž, spuž, vrpalj, barbakan, pisturela...
Volak je jedan od karakterističnih puževa iz priobalja našega mora. Iako nije velika, njegova čvrsta i debela kućica ima pomalo robustan izgled. Oblik joj je spiralni s 3 - 4 izražena navoja i izduženim kanalom. Kućica svih volaka dosta je slična, razlike uočavaju tek znalci, pa ne čudi što većina nas poznaje samo volka. Kvrge i tupe izrasline pravilno raspoređene po navojima, posebna su karakteristika kvrgavog volka. On najviše naraste do 13 centimetara duljine i 9 dekagrama težine. Prosječni primjerci dugi su 6-7 centimetara i teški oko 4 dekagrama.
Puž volak stanovnik je čitavog Jadrana i boravi na dubini od 2 do 50 metara. Jednako je nastanjen na čvrstoj podlozi obrasloj algama kao i na muljevitom, odnosno muljevito-pjeskovitom dnu. Gušća su mu naselja u lukama i u blizini luka, te općenito na mjestima gdje ima više organskoga otpada. U sjevernom Jadranu je gušće nastanjen nego u južnom, a najviše ga se nalazi u istarskim vodama, na zadarskom području i u okolici Splita.

Volak je proždrljiv i napada sve što nije brže od njega. On nije onaj puž koji sporo puzi po dnu, nego puž koji može i plivati. Hrani se raznim mekušcima te svim strvinama i otpacima na koje naiđe. Toliko je proždrljiv da jede i pripadnike vlastite vrste. Volak je velika opasnost za sve školjke i puževe, jer je sposoban bušiti njihove kućice i ljušture. Dogodi se da dva volka jedan drugome počnu bušiti kućicu, a preživjet će onaj koji prvi dovrši posao. Ponekad nema strpljenja za bušenje kućice svoje žrtve, a budući da mu je stopalo snažno on njime izvlači žrtvu iz kućice.
Volak se lovi, odnosno vadi čitave godine. Ipak, najviše ga se ulovi ljeti. Najčešće se zaplete u mreže stajačice, posebno poponice u koje ga primami ulovljena riba. Iz istih razloga ulazi i u vrše. Ponekad se volka može uloviti i pridnenom povlačnom mrežom - koćom. U ljetnim mjesecima volci se mogu skupljati roneći na dah na manjim dubinama. Ponegdje se prakticira način lova "mrežnom vrećom". U nju se može staviti riblje meso, ali se još češće stavljaju riblji otpaci i kosti. Takva "hrana" volka brzo privuče, pa se on prilijepi na ponuđenu ješku i bez problema izvuče na površinu.
 Meso volka je jestivo, a za razliku od ogrca ili priljepka on već predstavlja solidniji zalogaj. Kvaliteta mu, međutim, nije naročita, pa ga rijetki love zbog jela. Moglo bi se reći da je prihvatljiv, više nego što je ukusan i gurmanima privlačan. Meso volka je dosta tvrdo, a najčešće se kuha, uz dodatak začina i listova lovora. Pri kraju kuhanja dobro je dodati bijelog vina, ono će popraviti ukus. Svojedobno sam čuo, ali nisam kušao, da se volke može pripremiti na gulaš. Kažu, malo se kuhaju da se mogu izvaditi kućice, a dalje se nastavlja pripravljanje gulaša.
Ipak, volak se više koristi kao ješka, jer neke ribe na njega rado grizu. Općenito, puževi su manje tražena i manje kvalitetna ješka, ali se koriste, posebno kad nema boljeg izbora. Volak je u upotrebi više od ostalih puževa. Ješka od volka najprije će privući podlanicu, a može se koristiti i u lovu nekih drugih pridnenih vrsta.

Spomenimo i jednu povijesnu zanimljivost vezanu uz volka. Stari Feničani koristili su izlučevine njegovih žlijezda za proizvodnju prekrasne grimizne boje. Zato su svoje kolonije osnivali na obalama u čijem je moru bilo dosta volaka - kvrgavoga i bodljikavoga. Proizvodnja grimiza bila je mučan, ali unosan posao. Trebalo je izvaditi nekoliko stotina volaka za jedan gram čiste boje. Izvađene žlijezde stavljale su se u posude, solile, nekoliko sati držale na suncu i zatim kuhale desetak dana na laganoj vatri. Tekućina je postupno prelazila od bezbojne u bijelu boju, zatim žutu, zelenu, plavu i konačno - purpurnu. Fenički grimiz bio je izuzetno skup i tražen na cijelom Sredozemlju, a u Grčkoj se koristio i kao kozmetičko sredstvo za bojenje usana. Uostalom sam naziv Feničani dolazi od riječi "phoenix" - crven.
U našim krajevima volak se u davna vremena koristio kao posuda za svjetiljku uljanicu. U kućicu se ulijevalo ulje, a kroz izduženi kanal se provlačio fitilj.