Rijetki ulov - kad riba pokaže zube

Prepuno tajni i iznenađenja, kao odškrinuta knjiga što potpiruje bogatu dječačku maštu, More, ma koliko da ga poznavao, uvijek ispočetka uspijeva nahraniti moju želju da mu hitam.
Taman kad pomislim da postoji šansa da mi postane monotono i odveć poznato, more mi maestralnom lakoćom načimlje samopouzdanje i ukazuje koliko sam mali.
Te sam večeri isplovio zadovoljan zbog činjenice da ću uspjeti ukrasti cijeli jedan dan i pobjeći od kopnenih muka. Prvotni plan je bio uputiti se iz Rijeke put pozicija na Cresu koje bi rano ujutro mogle uroditi kakvim zupčićem. I tek što sam isplovio promijenim odluku sjetivši se da su već mjeseci prošli kako nisam lovio na obližnjoj olupini. Sat-dva iskušat ću sreću, a onda preko Kvarnera u jednu od vala u kojoj ću prespavati do zore. Sidro iz prve zadjene na potopljeni brod koji je prije dvadesetak godina zalegao na nešto više od 40 metara. Bacam odmah par raskomadanih sardela i pripremam dva štapa. Ješke su u moru, a volo bez olova u pola dna. U mislima prebirem što bi bilo najpoželjnije sada oteti iz dubine. Orada, kantar, ušate... Orada! Da, definitivno, to bi trenutno bio izbor Broj 1.
Nisam stigao pravo otpiti gutljaj pive kad fluorescentna ampula na vrhu štapa krene polako iscrtavati luk. Riba je oprezno prihvatila ješku, tipično oradelovski, otpuštam preklopku na roli i kroz ruku propuštam još nekih dva-tri metra. Neka proguta duboko! Tada brza kontra i odgovor s druge strane, riba je uhvaćena. Odmjereno namatam rolu uz povremeno proklizavanje kočnice što ukazuje da je riba od nekih kilo do dva. I onda - puk! Skinula se! Ni prvi ni zadnji put. Dižem predvez, a na njemu nema udice. Pomišljam da je vjerojatno predvez od 0,30 bio od prije oštećen jer nije bilo s moje strane prevelikog forsiranja. Vežem novi predvez i bacam, a drugi štap toga trena počne vrh spuštati ka dnu. Ponavljam radnju, akcija identična, ishod također. Previše je povjerovati da su oba predveza bila načeta. Čini se da je riječ o većoj ribi, koja jednostavno moćnim vilicama cvika fluorokarbon. Srce se vrti par okretaja brže od uobičajenog. Vežem duple predveze kao kad panulam, to bi trebalo zaustaviti beštiju. Kvarat ure i... Repriza! I što je najgore, stalno imam dojam da se riba ni ne uznemiri. Nema one poznate burne reakcije kada osjeti da je ugrožena. Jednostavno pliva i cvika povraz, bez nervoze. A to baš i nije oradina reakcija. Kvragu i sve! Vežem predveze od 0,60 što obično zaustavi ribe čije se težine mjere u desecima kila, ishod – isti!

Sebi govorim, još jedan pokušaj i predajem se. Uvjeren sam da sada nema šanse jer je upredenica sakrivena u cijelu srdelu. A kad tamo, riba je zagrizla preko cijele srdele i pregrizla najlon. I to na oba štapa istovremeno! Što li je to ispod mene, jato velikih bijelih?! Ne slušam zdrav razum, ne odustajem nego pokušavam još nešto – stavljam pola metra sajle za ugore umjesto predveza. Jaka definitivno je, ali možda je i glupa?! Niti taknut.
Ovako se nadmudrujući prošlo je par sati i umor me svladao. Vraćam se u lučicu poražen, nemam force ploviti do Cresa, prespavat ću u portu, pa ujutro probati još jednom... Ali što?
Jutarnja kavica protekla je u donošenju i odbacivanju odluka o taktici kojom ću pokušati dokučiti što me to cijelu noć mučilo. Isplovljavam, vučem vunicu i uskoro zakačim lijep komad igle. Kačim je na predvez ovješen na 16 libarski Normic i zaputim se put olupine. Prvi đir liznem brod po dubljem dijelu u nadi da će koji od masnih brancina koji tu navrate na gozbu poželjeti moju iglu. Nula poena. U povratku podignem panulu za trećinu dna tako da prolazi povrh jarbola. Zamišljam mreže koje su se svih ovih godina nakupile po jarboletima i koje svako toliko uhvate pokojeg čuvara ulova. Toga časa osjetim lagani udarac. Polako rolam rolu kako bi se makao od jarbola u slučaju da je to bio uzrok. Polako, jer moguće je i ono drugo.
Štap se savija u duboki luk, opipavam mu čas bilo, ima li znaka života ili su mreže opet lovne. Reski trzaj daje mi nadu, počinje boj. Riba je nevelika, ali borbena. Ne prepoznajem joj rukopis i sve do trena dok nije došla pod krmu nisam shvatio o čemu se radi. A nisam ni tada! Čim sam je vidio bilo mi je jasno da sinoć nisam imao šanse. Oko metar i pol dugo tanko srebrno čudo nalik na mača srebrnjaka kojeg sam prije nekih godinu dana zakačio peškafondom. Samo što je ovo blago imalo ogromne očnjake smještene na sam vrh obiju vilica i puna usta manjih oštrih zuba. Kad sam joj ruku gurnuo u škrge bolno sam shvatio da i tamo ima skriveno nešto nalik na zube. Ova se riba sasvim sigurno nije navikla plašiti bilo čega u moru, ona je očito bila lovac, pa nije ni čudo da nije panično reagirala na udice. Velike oči ukazivale su na to da inače obitava puno dublje u vodama gdje prodire malo sunčevog svjetla. Sve u svemu podsjećala je na čudovišta iz najmaštovitijih holivudskih horor filmova.

Na odgovor o kojoj je ribi riječ nisam čekao dugo, s obzirom na to da se u portu taman zatekao poznati riječki znanstvenik, ihtiolog Marcel Kovačić. Jedan pogled i odgovor koji ne ostavlja prostora sumnji – zmijičnjak repaš! Pomalo tupasto ime ukazuje da je riječ o kod nas rijetkoj ribi kojoj ime nije nadjenuo „narod“ već struka. A onda to tako zvuči. Da je bilo hladne glave, repaš bi se vratio u dubinu, ali probdjevena noć i cijeli niz izgubljenih duela uzavreli su mi krv, ganač je odradio svoje i zmijičnjak će završiti na gradelama.
Struka kaže da je ukusan i da je primjerak od preko dvije kile kapitalan. U svakom slučaju, priredio mi je kapitalnu muku, a moru je odradio dodijeljenu mu zadaću, njegovom bahatom sinu pokazao je koliko toga još mora učiti.
Svima vama koji ne gubite nadu da tamo dolje postoje čudesna bića – rogi ribarima!
P. S. Meso mu je vrlo tečno, i treba ga kratko peći. Nešto slično osliću. Iako, vidite li zubato čudo, pustite ga nazad u njegovu zonu (su)mraka. Ima u moru puno finijih riba. I manje rijetkih. A i lakše ih je uloviti, vjerujte.

Tekst: Igor Felker