Rijetki ulov - kad riba pokaže zube

Prepuno tajni i iznenađenja, kao odškrinuta knjiga što potpiruje bogatu dječačku maštu, More, ma koliko da ga poznavao, uvijek ispočetka uspijeva nahraniti moju želju da mu hitam.
Taman kad pomislim da postoji šansa da mi postane monotono i odveć poznato, more mi maestralnom lakoćom načimlje samopouzdanje i ukazuje koliko sam mali.
Te sam večeri isplovio zadovoljan zbog činjenice da ću uspjeti ukrasti cijeli jedan dan i pobjeći od kopnenih muka. Prvotni plan je bio uputiti se iz Rijeke put pozicija na Cresu koje bi rano ujutro mogle uroditi kakvim zupčićem. I tek što sam isplovio promijenim odluku sjetivši se da su već mjeseci prošli kako nisam lovio na obližnjoj olupini. Sat-dva iskušat ću sreću, a onda preko Kvarnera u jednu od vala u kojoj ću prespavati do zore. Sidro iz prve zadjene na potopljeni brod koji je prije dvadesetak godina zalegao na nešto više od 40 metara. Bacam odmah par raskomadanih sardela i pripremam dva štapa. Ješke su u moru, a volo bez olova u pola dna. U mislima prebirem što bi bilo najpoželjnije sada oteti iz dubine. Orada, kantar, ušate... Orada! Da, definitivno, to bi trenutno bio izbor Broj 1.
Nisam stigao pravo otpiti gutljaj pive kad fluorescentna ampula na vrhu štapa krene polako iscrtavati luk. Riba je oprezno prihvatila ješku, tipično oradelovski, otpuštam preklopku na roli i kroz ruku propuštam još nekih dva-tri metra. Neka proguta duboko! Tada brza kontra i odgovor s druge strane, riba je uhvaćena. Odmjereno namatam rolu uz povremeno proklizavanje kočnice što ukazuje da je riba od nekih kilo do dva. I onda - puk! Skinula se! Ni prvi ni zadnji put. Dižem predvez, a na njemu nema udice. Pomišljam da je vjerojatno predvez od 0,30 bio od prije oštećen jer nije bilo s moje strane prevelikog forsiranja. Vežem novi predvez i bacam, a drugi štap toga trena počne vrh spuštati ka dnu. Ponavljam radnju, akcija identična, ishod također. Previše je povjerovati da su oba predveza bila načeta. Čini se da je riječ o većoj ribi, koja jednostavno moćnim vilicama cvika fluorokarbon. Srce se vrti par okretaja brže od uobičajenog. Vežem duple predveze kao kad panulam, to bi trebalo zaustaviti beštiju. Kvarat ure i... Repriza! I što je najgore, stalno imam dojam da se riba ni ne uznemiri. Nema one poznate burne reakcije kada osjeti da je ugrožena. Jednostavno pliva i cvika povraz, bez nervoze. A to baš i nije oradina reakcija. Kvragu i sve! Vežem predveze od 0,60 što obično zaustavi ribe čije se težine mjere u desecima kila, ishod – isti!
Sebi govorim, još jedan pokušaj i predajem se. Uvjeren sam da sada nema šanse jer je upredenica sakrivena u cijelu srdelu. A kad tamo, riba je zagrizla preko cijele srdele i pregrizla najlon. I to na oba štapa istovremeno! Što li je to ispod mene, jato velikih bijelih?! Ne slušam zdrav razum, ne odustajem nego pokušavam još nešto – stavljam pola metra sajle za ugore umjesto predveza. Jaka definitivno je, ali možda je i glupa?! Niti taknut.
Ovako se nadmudrujući prošlo je par sati i umor me svladao. Vraćam se u lučicu poražen, nemam force ploviti do Cresa, prespavat ću u portu, pa ujutro probati još jednom... Ali što?
Jutarnja kavica protekla je u donošenju i odbacivanju odluka o taktici kojom ću pokušati dokučiti što me to cijelu noć mučilo. Isplovljavam, vučem vunicu i uskoro zakačim lijep komad igle. Kačim je na predvez ovješen na 16 libarski Normic i zaputim se put olupine. Prvi đir liznem brod po dubljem dijelu u nadi da će koji od masnih brancina koji tu navrate na gozbu poželjeti moju iglu. Nula poena. U povratku podignem panulu za trećinu dna tako da prolazi povrh jarbola. Zamišljam mreže koje su se svih ovih godina nakupile po jarboletima i koje svako toliko uhvate pokojeg čuvara ulova. Toga časa osjetim lagani udarac. Polako rolam rolu kako bi se makao od jarbola u slučaju da je to bio uzrok. Polako, jer moguće je i ono drugo.
Štap se savija u duboki luk, opipavam mu čas bilo, ima li znaka života ili su mreže opet lovne. Reski trzaj daje mi nadu, počinje boj. Riba je nevelika, ali borbena. Ne prepoznajem joj rukopis i sve do trena dok nije došla pod krmu nisam shvatio o čemu se radi. A nisam ni tada! Čim sam je vidio bilo mi je jasno da sinoć nisam imao šanse. Oko metar i pol dugo tanko srebrno čudo nalik na mača srebrnjaka kojeg sam prije nekih godinu dana zakačio peškafondom. Samo što je ovo blago imalo ogromne očnjake smještene na sam vrh obiju vilica i puna usta manjih oštrih zuba. Kad sam joj ruku gurnuo u škrge bolno sam shvatio da i tamo ima skriveno nešto nalik na zube. Ova se riba sasvim sigurno nije navikla plašiti bilo čega u moru, ona je očito bila lovac, pa nije ni čudo da nije panično reagirala na udice. Velike oči ukazivale su na to da inače obitava puno dublje u vodama gdje prodire malo sunčevog svjetla. Sve u svemu podsjećala je na čudovišta iz najmaštovitijih holivudskih horor filmova.
Na odgovor o kojoj je ribi riječ nisam čekao dugo, s obzirom na to da se u portu taman zatekao poznati riječki znanstvenik, ihtiolog Marcel Kovačić. Jedan pogled i odgovor koji ne ostavlja prostora sumnji – zmijičnjak repaš! Pomalo tupasto ime ukazuje da je riječ o kod nas rijetkoj ribi kojoj ime nije nadjenuo „narod“ već struka. A onda to tako zvuči. Da je bilo hladne glave, repaš bi se vratio u dubinu, ali probdjevena noć i cijeli niz izgubljenih duela uzavreli su mi krv, ganač je odradio svoje i zmijičnjak će završiti na gradelama.
Struka kaže da je ukusan i da je primjerak od preko dvije kile kapitalan. U svakom slučaju, priredio mi je kapitalnu muku, a moru je odradio dodijeljenu mu zadaću, njegovom bahatom sinu pokazao je koliko toga još mora učiti.
Svima vama koji ne gubite nadu da tamo dolje postoje čudesna bića – rogi ribarima!
P. S. Meso mu je vrlo tečno, i treba ga kratko peći. Nešto slično osliću. Iako, vidite li zubato čudo, pustite ga nazad u njegovu zonu (su)mraka. Ima u moru puno finijih riba. I manje rijetkih. A i lakše ih je uloviti, vjerujte.

Tekst: Igor Felker   

Morski škovacin VOLAK

Zanimljivo je spomenuti da većina volaka u nas nema narodnih naziva, već se svi svrstavaju pod zajednički nazivnik - volak. Sam naziv volak, bez dodataka, najčešće se rabi za kvrgavog volka koji je, uz bodljikavog, najpoznatiji među ljudima s naše obale i otoka. Ta dva su i najrasprostranjeniji u našem moru. Zato, pišemo o kvrgavom volku, odnosno volku kao predstavniku jadranskih volaka. Njega u nas još nazivaju kravica, krava, volica, vol, koza, rogulja, rogač, garzula, puž, spuž, vrpalj, barbakan, pisturela...
Volak je jedan od karakterističnih puževa iz priobalja našega mora. Iako nije velika, njegova čvrsta i debela kućica ima pomalo robustan izgled. Oblik joj je spiralni s 3 - 4 izražena navoja i izduženim kanalom. Kućica svih volaka dosta je slična, razlike uočavaju tek znalci, pa ne čudi što većina nas poznaje samo volka. Kvrge i tupe izrasline pravilno raspoređene po navojima, posebna su karakteristika kvrgavog volka. On najviše naraste do 13 centimetara duljine i 9 dekagrama težine. Prosječni primjerci dugi su 6-7 centimetara i teški oko 4 dekagrama.
Puž volak stanovnik je čitavog Jadrana i boravi na dubini od 2 do 50 metara. Jednako je nastanjen na čvrstoj podlozi obrasloj algama kao i na muljevitom, odnosno muljevito-pjeskovitom dnu. Gušća su mu naselja u lukama i u blizini luka, te općenito na mjestima gdje ima više organskoga otpada. U sjevernom Jadranu je gušće nastanjen nego u južnom, a najviše ga se nalazi u istarskim vodama, na zadarskom području i u okolici Splita.
Volak je proždrljiv i napada sve što nije brže od njega. On nije onaj puž koji sporo puzi po dnu, nego puž koji može i plivati. Hrani se raznim mekušcima te svim strvinama i otpacima na koje naiđe. Toliko je proždrljiv da jede i pripadnike vlastite vrste. Volak je velika opasnost za sve školjke i puževe, jer je sposoban bušiti njihove kućice i ljušture. Dogodi se da dva volka jedan drugome počnu bušiti kućicu, a preživjet će onaj koji prvi dovrši posao. Ponekad nema strpljenja za bušenje kućice svoje žrtve, a budući da mu je stopalo snažno on njime izvlači žrtvu iz kućice.
Volak se lovi, odnosno vadi čitave godine. Ipak, najviše ga se ulovi ljeti. Najčešće se zaplete u mreže stajačice, posebno poponice u koje ga primami ulovljena riba. Iz istih razloga ulazi i u vrše. Ponekad se volka može uloviti i pridnenom povlačnom mrežom - koćom. U ljetnim mjesecima volci se mogu skupljati roneći na dah na manjim dubinama. Ponegdje se prakticira način lova "mrežnom vrećom". U nju se može staviti riblje meso, ali se još češće stavljaju riblji otpaci i kosti. Takva "hrana" volka brzo privuče, pa se on prilijepi na ponuđenu ješku i bez problema izvuče na površinu.
 Meso volka je jestivo, a za razliku od ogrca ili priljepka on već predstavlja solidniji zalogaj. Kvaliteta mu, međutim, nije naročita, pa ga rijetki love zbog jela. Moglo bi se reći da je prihvatljiv, više nego što je ukusan i gurmanima privlačan. Meso volka je dosta tvrdo, a najčešće se kuha, uz dodatak začina i listova lovora. Pri kraju kuhanja dobro je dodati bijelog vina, ono će popraviti ukus. Svojedobno sam čuo, ali nisam kušao, da se volke može pripremiti na gulaš. Kažu, malo se kuhaju da se mogu izvaditi kućice, a dalje se nastavlja pripravljanje gulaša.
Ipak, volak se više koristi kao ješka, jer neke ribe na njega rado grizu. Općenito, puževi su manje tražena i manje kvalitetna ješka, ali se koriste, posebno kad nema boljeg izbora. Volak je u upotrebi više od ostalih puževa. Ješka od volka najprije će privući podlanicu, a može se koristiti i u lovu nekih drugih pridnenih vrsta.

Spomenimo i jednu povijesnu zanimljivost vezanu uz volka. Stari Feničani koristili su izlučevine njegovih žlijezda za proizvodnju prekrasne grimizne boje. Zato su svoje kolonije osnivali na obalama u čijem je moru bilo dosta volaka - kvrgavoga i bodljikavoga. Proizvodnja grimiza bila je mučan, ali unosan posao. Trebalo je izvaditi nekoliko stotina volaka za jedan gram čiste boje. Izvađene žlijezde stavljale su se u posude, solile, nekoliko sati držale na suncu i zatim kuhale desetak dana na laganoj vatri. Tekućina je postupno prelazila od bezbojne u bijelu boju, zatim žutu, zelenu, plavu i konačno - purpurnu. Fenički grimiz bio je izuzetno skup i tražen na cijelom Sredozemlju, a u Grčkoj se koristio i kao kozmetičko sredstvo za bojenje usana. Uostalom sam naziv Feničani dolazi od riječi "phoenix" - crven.
U našim krajevima volak se u davna vremena koristio kao posuda za svjetiljku uljanicu. U kućicu se ulijevalo ulje, a kroz izduženi kanal se provlačio fitilj.  

Torimetar - mjerač svježine ribe

Sljedeći put kada budete odlazili na ribarnicu sjetite se da sviježinu ribe možete provjeriti i dokazati istrumentom. Tvrtka CV Sistemi zastupnik je za mnoge vrlo zanimljive sprave i naravice vezane uz more i nautiku, a jedna od onih koja nam je posebno zapela za oko je sprava koja se zove TORIMETAR. Riječ je o istrumentu koji računa svježinu mesa, u ovom slučaju ribljega. Torimetar predpostavlja svježinu računajući dielektrična svojstva mesa koje stari. Starost mesa posebno je važna kod trgovine ribom, jer iako riba možda izgleda sviježa ona ne mora i biti takvom. Svježina ribe ne utječe samo na njen okus i općenitu kvalitetu, već i na cjenu, a poznat je vječni rat između onih koji žele prodati po što većoj cjeni i onih koji žele kupiti po što nižoj. Tu je sada na pomoć jednima i drugima došao TORIMETAR tvrtke Distell koji se može naaviti i preko internetske nautičke trgovine CV Sistema. Zbog poprilično visoke cjene predsavlja velii izdatak za sve one koji bi ga htjeli naručiti zasvoje osobne potrebe, ali i iznimno dobro uložen novac za zadrugu ili tvrtku koja prodaje ili kupuje ribu.
Distell mjerač svježine ribe - Torimetar je kompaktan, robustan i potpuno portabilan. Može se koristiti u svim sektorima ribarske industrije kao npr:
  • nspekcije lučkih uprava
  • kupci ribe
  • prerađivači ribe
  • prodavači ribe
  • zdravstvene službe
  • Laboratoriji kontrole kvalitete
  • istraživačke organizacije
  • ribolovni klubovi
Vrlo brzo daje rezultat i vrlo je jednostavan za upotrebu. Rezultati se odmah prikazuju na lako čitljivom displeju, a mogu biti i pohranjeni u memoriju za kasniju analizu. Kroz ugrađeni meni mjerač se može konfigurirati za maksimalno 16 mjerenja jednog uzorka.
Mjerač se napaja iz punjivih baterija i može raditi okko 6 sati sa jednim punjenjem.
Mjerenja se mogu vršiti bez uznemiravanja ribe u njihovim kontejnerima, a testiranje ne nanosi nikakvu štetu uzorcima niti ostavlja ikakav trag na uzorcima.
Uređaj se isporučuje sa:
  • univerzalni strujni adapter - punjač
  • data kabel
  • Software za uređivanje podataka
  • Documentacija u tiskanom i elektronskom obliku
  • Robusno aluminijsko kuđište za zaštitu uređaja                                                          CVS nautic web shop

Kako nas varaju - uvozna umjesto domaće ribe


Umjesto friganih liganja nepošteni ugostitelji iznose čak i frigane tripice.

 

Zbog velike potražnje i sve viših cijena ribe i morske hrane, jadranski su se ugostitelji već poprilično obezobrazili i ponekad ne prezaju ni od bezočnog varanju gostiju. Iako su najčešće žrtve stranci koji ne poznaju jadransku morsku hranu, sve češće stradavaju i domaći gosti, a naročito pridošlice u svijetu nautike - ljetni moreplovci koji brod tek povremeno iznajmljuju.
Nepoštenim ugostiteljima, dakako, neće pasti napamet prevariti jednog Radovana Marčića ili iskusnog nautičara, ali će spremno prevariti naivnoga Hansa ili Hrvoja, naročito ako shvate da nisu vični restoranskim đitama. Što je najgore, za varanje su spremni i neki od najpoznatijih uzmorskih ugostitelja čiji su restorani već godinama na listi najpoznatijih gastrodestinacija.
Sustav je jednostavan. Najčešće se naplaćuje jedno, a servira drugo. Primjerice, umjesto domaćih jadranskih lignji pred goste se često iznose pečeni totani. pritom treba znati da jadranska lignja na ribarnici ne stoji manje 120, a totan košta 25 kuna. Umjesto jadranskih lignji nepošteni ugostitelji često poslužuju i izrazito nekvalitetne i višestruko jeftinije indijske lignje. No, najbezočnija je varijanta varanja s lignjama kada umjesto naručenih friganih liganja iznose se prženi morski trpovi, pa čak i tripice!
Najunosnija prevara je ona na jastozima. Umjesto skupog jadranskog jastoga koji je slobodno pasao na našim brakovima, nepošteni često iznose uzgojene jastoge uvezene iz Maroka. Oni su, dakako, bitno jeftiniji, ali i isto toliko neukusniji od jadranskih. Takvog raka možete očekivati kad naručite jastoga na brodeto ili s tjesteninom na crveno ili bijelo. No, posegnete li za jastogom "a bella vista" - za jastogovim mesom ispod rasječena oklopa, sve začinjeno umacima i mirodijama - a gazda pritom procijeni da niste vični restoranskim đitama, često se u oklopu iznosi meso surima, prerađeno meso sjevernomorskih riba, s tek nešto malo jastogova mesa ili još češće s mesom grdobine. Grdobinino meso najviše podsjeća na jastogovo. U pravilu, jedan jedini oklop cirkulira iz večere u večeru, dok se toliko ne pohaba da ga se mora baciti!
No, najčešća prevara, koju i znalci teško otkrivaju, je serviranje nekvalitetne uvozne ribe. Često se umjesto domaćeg zubaca na tanjuru nađe strani, oceanski zubatac koji se prije posluživanja pacao u posudi s morskom vodom. Isto se događa i s brudetom od škarpine. Nepošteni ga spremaju s nekvalitetnijom uvoznom škarpinom. Slično je i sa škampima. Umjesto najboljih kvarnerskih škampi, koji se drže najkvalitetnijim škampima, često se iznose uvozni.
I na koncu, ona već svima poznata, do pred desetak godina jedina prevara - riblji manekeni za pokazivanje. Vlasnik ponosno donosi svježu ribu, jastoga ili škampe, vi zadovoljno kažete "to ću", a potom vam spreme davno zaleđenog zubaca slične veličine, danas u pravilu iz uvoza, lažnog ili uvoznog jastoga ili uvozne smrznute škampe.

Posegnite za čistom delicijom

 

Kako izbjeći varanje? Najbolja je prevencija, dakako, iskustvo. Što se više krećete po restoranima, to ćete biti veći znalac. No, dotad, trudite se izgledati kao osoba koja poznaje restorane, kao osoba koja često prakticira gastronomske đite. A to znači: nikad u restoran ne odlazite obučeni po posljednjoj nautičkoj modi ili u posve novoj odjeći. Naime, nautički početnici često pred đitu kupuju nautičke odjevne predmete želeći se prikazati dijelom nautičkog svijeta, što nepoštene restoranđije odmah pročitaju! Radije posegnite za starom ofucanom majicom "heavy duty" marke, primjerice Mustom, s kratkim izrađenim hlačicama.
Želite li djelovati ozbiljnije, u restoranu se zanimajte za čistu deliciju: ribu i plodove mora spremljene tradicionalno, bez sofisticiranih sastojaka, umaka i drugih stvari koje skrivaju suštinu. Posegnite i za starijim autohtonim jelima kao, primjerice, fažolom na brodet na Visu ili ribom sa slanutkom. 
Nikad ne naručujte vino prije no što ste odabrali i naručili jelo. Pazite na fatalne greške poput bijelog vina uz brodet, jer zbog rajčice tu najbolje teče crno vino ili kakva dobra ružica. Uz bijelu ribu pije se bijelo vino. Za vina se pažljivo raspitajte. Zapamtite, u posljednjem desetljeću  najbolja godina za uzmorska i kontinentalna vina je 2003. No, tako datirtane butelje ovog ćete ljeta teško naći. Kad bi ocjenjivali ocjenama od 1 do 5, 2003.  godina - kako smo već rekli - nosi čistu peticu, 2004. četvorku, dok je berba 2005.  izuzetno loša. Nosi cjenu 2 do 3 te je izbjegavajte. No, zato su 2006. i 2007. dobre i vrijede odličnih 4 do 5 i rado ih naručujte.
Ni u kom slučaju ne posežite za otvorenim vinima, ma koliko ih - i ma tko - hvalio. Uvijek i samo butelje! Kušajte svaku bocu, a u boljim restoranima tražite i pehar s ledom i vodom radi hlađenja vina!  




Igor Michieli