Drhtulja - riba na baterije

Drhtulja, većina će odmah dodati: električna riba, riba koja ima struju, koja ribolovca može dobro stresti. To je otprilike sve što prosječan poznavatelj ribljeg svijeta zna o drhtulji. Oni bolje upućeni, koji više znaju zapitat će: koja drhtulja? Jer, u Jadranskom moru žive tri vrste drhtulje. Razlike među njima su neznatne, a radi se o rijetkoj lovini, pa se među našim ribolovcima sve svrstava pod jedan naziv - drhtulja. Te tri vrste zovu se: drhtulja kolobarka, drhtulja šarulja i drhtulja mrkulja. 
Uvažavajući razlike među njima, vidljive prvenstveno u boji njihova tijela i veličini, koja je kod primjeraka prosječne veličine manje izražena, neki znanstvenici sve tri vrste nazivaju istim imenom - drhtulja. Od tri vrste u Jadranu je jedino drhtulja šarulja gušće naseljena, pa ćemo nju opisati kao predstavnika tih riba koje proizvode električnu energiju. Poput ostalih riba, na našoj obali i otocima i drhtulja ima više naziva, a neki od njih su: trn, trnovka, trnovica, trpina, žigulja, rejnok, pjegava drhtulja, banjača, žigulja...
Oblikom tijela drhtulja je donekle slična raži, ali se ipak od nje razlikuje. Njeno tijelo je plosnato, slično ovalnom disku, još sličnije gitari. Rep joj je kratak i mesnat, a koža glatka i gola. Usta sa sitnim zubićima nalaze se s donje strane tijela, a oči s gornje. Boja tijela varira. Može biti siva, žućkasta, smeđa, crvenkasta, tamnosmeđa, išarana ili bjelkasto ispjegana. S donje strane uglavnom je crvenkastobijela.
 Drhtulja maksimalno naraste do 70 centimetara u duljinu, dok joj najveća težina može iznositi 10 kilograma. Prosječno veliki primjerci imaju tek pola kilograma. Treba istaknuti i činjenicu da joj je duljina tek neznatno veća od širine.
Drhtulja je stanovnik cijelog Jadrana, a nešto je gušće naseljena u sjevernom dijelu našeg mora. Staništa su joj na pjeskovitu, muljevitu i muljevito-pjeskovitu dnu. Uglavnom boravi na dubinama od 60 do 100 metara, ali se može naći u plićaku i na 200 metara. Nigdje nije previše gusto naseljena, ali se svugdje može naći, čak i u zatvorenim uvalama, ako u njima voda nije bočata. Nastanjena je, također, u čitavom Sredozemnom moru, i to gušće nego u Jadranu, te uz istočne obale Atlantskog oceana, od Sjevernog mora do Južnoafričke Republike.

A, kako loviti drhtulju? I, lovi li se ona uopće? Odmah moramo istaknuti da se ne lovi previše, a kad se već lovi, najviše se lovi pridnenom povlačnom mrežom - koćom. Ponešto se ulovi mrežama stajačicama i obalnim potegačama. Od alata sportskog i rekreacijskog ribolova uglavnom se lovi parangalom, a rijetko dubinskim povrazom. Parangal za drhtulju nitko neće raditi, jer ona kao lovina nikome nije previše zanimljiva. Uglavnom se ulovi na parangal namijenjen lovu raža i ostale divljači, a to znači pridneni. Za drhtulju je dovoljan parangal srednje težine, debljine osnovnog najlona oko 0,50 milimetara, s nešto tanjim pramama i udicama veličine 4 - 5. Za ješku se koristi svježa riba, uglavnom srdela, papalina, gira i bugva, a može i sipica ili lignjica. Sezona lova je čitava godina, ali se više lovi u njenu hladnijem dijelu, dakle još i sada.
Neće nitko pripremati ni poseban povraz za lov drhtulje. Slučajno se može uloviti dok ribolovac traži osliće i pišmolje. Takav povraz u pravilu se izrađuje od osnovnog najlona debljine 0,40 - 0,60 milimetara, s nešto tanjim predvezom i težim olovom, ponekad težim od 20 dekagrama. Preporučljivo je na kraj vezati jednu udicu, iznad nje olovo, pa na prame duge dvadesetak centimetara još dvije udice broj 4 - 8. Ako se ulovi, drhtulja, kao i raža, ulovit će se upravo na onu najnižu udicu. Kad se skida s udice potrebna je maksimalna pažnja. Neopreznog ribolovca u tren će stresti neugodno iznenađenje.

Na kraju odgovorimo na pitanje što će ga mnogi postaviti: meso drhtulje je jestivo. Bijelo je i mekano, ali ne previše kvalitetno. Po nekom rangiranju kvalitete ribljeg mesa moglo bi se svrstati u treću, pa čak i četvrtu kvalitetnu skupinu. U nas nije odviše cijenjena i tražena, dok se ponegdje na Sredozemlju - prvenstveno Tunis i tirenska obala Italije - redovito nudi i kupuje na ribarnicama. Prilikom čišćenja važno je odstraniti utrobu i organ koji proizvodi struju. Najbolja je pripremljena na brodet, ali se može frigati u ulju, kuhati na lešo, čak i peći na gradelama. Znalci govore da je jestiva i njena jetra. 

Za poznavanje drhtulje važno je istaknuti da ona u svom tijelu ima organ koji proizvodi električnu energiju. Električni organi nalaze joj se sa svake strane glave. Njima proizvodi električne udare kojima umrtvljuje ribe, plijen za jelo. Njen elektricitet, koji se pri dodiru trenutačno prazni, ima snagu 45 - 220 volti, što ovisi o veličini drhtulje i vremenu punjenja, odnosno proteku vremena od prethodnog pražnjenja. Prilikom dodira drhtulje stanoviti elektricitet osjeća i čovjek. Taj udar može biti i malo jači, ali za čovjeka potpuno bezopasan i ne izaziva nikakve posljedice, osim trenutačnog  neugodnog iznenađenja, jer to ne očekuje.
Iz života drhtulje treba istaknuti i to da ona na svijet donosi živo potomstvo, od 5 pa do više od 30 primjeraka dugih desetak centimetara. 

Drhtulja kolobarka, također, maksimalno naraste do 60, dok su prosječni primjerci dug odi 20 do 40 centimetara. Njena je boja s gornje strane pepeljastosmeđa s prijelazom u crvenkastu ili žućkastu. Na leđima ima pet do sedam plavih pjega obrubljenih bijelim ili žućkastim okvirom.
Drhtulja mrkulja je najveća i u Jadranu je najslabije zastupljena. Maksimalno naraste do 1,8 metara duljine i 70 kilograma težine, dok prosječni primjerci narastu od 60 do 80 centimetara. Njena je boja tamnoljubičasta, ponekad s crnim točkama i bjelkastim pjegama. Trbušna strana je bijela ili krem, s tamnijim rubom peraja.