Kucin, kučak, kostić oli ti ga pas kostelj

Morski psi su obične ribe. Stručni ljudi to uvijek ističu, ali ih većina među nama ne želi poslušati. Morski psi su opasni, razmišljaju takvi. Već njihov spomen izaziva strah. Nema potrebe bilo što pridodavati tako uvriježenim stavovima. Posebno tako razmišljaju oni koji ne poznaju more, ribe i ribolov. Pri spomenu morskog psa odmah pomišljaju na one što "jedu ljude", zaboravljajući da je stvarnost u moru posve drugačija.
Morski psi su stanovnici svih svjetskih oceana i mora, uključujući i naše Jadransko. Oni su stalno među nama, a da toga nismo ni svjesni. Dovoljno je reći da u Jadranu živi 26 vrsta morskih pasa. Preciznije rečeno registrirano je njihovo prisustvo, jer neke od tih vrsta nisu stalni stanovnici našeg mora. I nema nikakvih razloga za strah, jer morski pas je riba, i to posve obična riba. I rijetko je velik, veći od brodice da bi svojom pojavom ulijevao strah. Istina je, neki bi mogli biti opasni. Ali, to sigurno nije kostelj, jedan od jadranskih morskih pasa koji se često nađe na udicama sportskih ribolovaca.
Kostelj je stalni stanovnik našega mora. U nekim područjima svojedobno je bio i gušće naseljen, što se najbolje vidjelo u koćarskim lovinama. Oblik tijela karakterističan je za morskog psa - izduženo, vretenasto i vitko tijelo, sa skladnim rasporedom peraja koje upotpunjuju njegovu eleganciju. Veličinom se ističu prsne peraje, a repna peraja je asimetrična, sa znatno većim gornjim krakom. Glava mu je spljoštena i na vrhu zaobljena. Na njenoj donjoj strani nalaze se usta u obliku polumjeseca, a u njima tri reda zuba, dugih, šiljastih i nazubljenih.
Kostelj je morski pas čijeg se napada i ugriza ne treba bojati.  Opasan mu je tek ubod, ali ne tako da bi čovjeku ugrozio život. Na našoj obali i otocima narodni nazivi još su mu azja, košćak, kucin, kučak, pas kostelj, pas kostić, pas košćenjak, pena...
U Jadranskom moru, međutim, ne živi jedan pas kostelj, nego njih četiri. U svakodnevnom govoru sve se svrstava pod isti naziv - kostelj ili pas kostelj. Ovdje pišemo o onome kojeg nazivaju upravo tako - kostelj ili pas kostelj. Ostali kostelji su još jedan kostelj (drugi mu je latinski naziv), kostelj dubinac i kostelj crnac

Boja tijela kostelja je tamnosiva do svijetlosiva, s bijelim pjegama, a u donjem dijelu prelazi u bjelkastu. Maksimalno naraste 120 centimetara u duljinu, a najveći narastu do 7 kilograma. Prosječni primjerci imaju oko 2 kilograma. U nekim drugim morima, vjerojatno toplijima i ribom bogatijima, naraste do 160 centimetara i preko 9 kilograma. Zanimljiv je i podatak koji sam pronašao u literaturi da može doživjeti starost od 75 godina!? Ipak, više autora navodi da mu je životni vijek do 25 godina, što smatram prihvatljivijim. Poput ostalih morskih pasa, i kostelj na svijet donosi žive mladunce, ponekad samo jednog, a može ih okotiti i do dvadeset.
Stanovnik je čitava Jadrana, i to njegova dna. Gušće je naseljen u sjevernom i srednjem dijelu Jadrana. Kostelj je stanovnik mnogih svjetskih mora i oceana. U Atlantiku živi u oba priobalna akvatorija, u istočnom od Južne Afrike do Islanda i još na sjever do ruskog Murmanska, sa zapadne strane od Argentine do Grenlanda, zatim u Sredozemnom i Crnom moru, te Tihom oceanu od Beringova mora zapadno do Novog Zelanda i istočno do južnih obala Čilea.
Kostelj najčešće boravi na muljevito-pjeskovitu dnu, ali se, iako rjeđe, može susresti i na ostalim vrstama dna. Ponekad, posebno noću, može ga se naći na samoj površini, ali se isto tako spušta u dubinu, čak dublje od 500 metara! Najčešće se zadržava između 20 i 200 metara. Više boravi u zaljevima i kanalima nego na otvorenu moru, a u proljeće i ljeto zna se pojaviti uz samu obalu. Ribolovci bi trebali znati da kostelj živi u jatu, pa kad ulove jednoga treba nastaviti na istoj poziciji. Proždrljiv i grabežljiv, hrani se sitnom pridnenom ribom i beskralježnjacima, a posebna poslastica su mu jegulje.
Kostelj se najviše lovi pridnenom povlačnom mrežom - koćom, a manje mrežama potegačama i stajačicama. Uspješnije se lovi posebnim stajačicama zvanima psare, koje su namijenjene upravo lovu manjih pasa. Parangal je udičarski alat kojim se kostelj najuspješnije lovi. Mlađi primjerci zagrist će i na povraz namijenjen lovu oslića i pišmolja. Ponekad, kad se približi obali, može se uloviti i ostima.

Kostelj će zagristi i na pridneni parangal koji se polaže na pjeskovitu i muljevitu dnu, a koji je namijenjen nekim drugim ribama. Treba, međutim, znati da kostelj ima oštre zube i lako pregrize najlon, pa se često događa da se iz mora izvuče prazna prama bez udice. Zato, ako se njega namjerava loviti, završni dio prame na koji se vezuje udica treba napraviti od čelične žice. Udice također moraju biti jače i veće, broj 4-7. Namjenski parangal za lov kostelja treba izraditi od najlona debljine 0,50-0,70 milimetara. Za ješku se stavlja svježa riba - srdela, inćun, papalina, šarun, gira, bugva ili trak hobotnice.
Za lov kostelja parangalom proljeće i ljeto su najpogodnije vrijeme, iako ga se može uloviti i u ostalom dijelu godine. Rano jutro je najbolje vrijeme lova, a tada se može uloviti i povrazom. U noćima s mjesečinom parangal se može položiti uvečer, a dizati ujutro, jer je tada kostelj i noću aktivan.
Još je nešto važno znati o kostelju. Na početku leđnih peraja ima bodlje čiji je ubod bolan. Zato je potreban oprez kad ga se skida s udice ili oslobađa iz mreže. Ponekad je bolje i jednostavnije nožem presjeći najlon, nego doživjeti neugodnosti.
Meso kostelja je jestivo, kao i meso većine jadranskih riba, i ljudi ga često pripremaju za hranu. Bijelo je i osrednjeg ukusa. Može se kuhati na lešo, peći na gradelama, frigati u ulju, a od većih primjeraka i pohati.

       Branko Šuljić.