Hobotnica na tripice

Hobotnica se u nas najčešće sprema na salatu, zatim ispod peke i na gradele, te nešto rjeđe u pećnici s krumpirima. No, danas je pred vama originalni, osebujni recept - hobotnica na tripice, kojim hobotnica stiče novu dimenziju u osebujnom spletu okusa i mirisa, a da se ujedno ne potire njen šug i suštanca.
Pripremite dva kilograma hobotnice, deset dekagrama dalmatinske pancete ili pršuta, dva krumpira, tri do četiri češnja češnjaka, glavicu kapule, peršinov list, lovorov list, četiri klinčića, trećinu muškatnog oraščića, četiri žlice koncentrata rajčice (ljeti je bolje koristiti svježu rajčicu), dva decilitra bijelog vina, maslinovo ulje, sol i papar.
Hobotnicu prvo treba skuhati, oguliti joj kožu, a meso narezati na komadiće i stavite na stranu. Dok se hobotnica kuha, na maslinovom ulju popržite kapulu. Kad kapula dobro zažuti dodajte sitno sjeckanu pancetu ili pršut. Može jedno i drugo, no s pršutom je okus intenzivniji i pikantniji. Sve zajedno pirjajte dok panceta ne zazlati. Tada dodajte koncentrat rajčice, promiješajte i kuhajte još minutu-dvije. Potom dodajte lovorov list, vino, sitno nasjeckani peršin, češnjak, papar, klinčić, naribani muškatni oraščić te oprezno dosolite zbog slane pancete i pršuta. Sve još valja kuhati dvadesetak minuta te dodati narezanu hobotnicu sa sitno nasjeckanim krumpirom i sve kuhati još sat, do sat i pol.
I ovdje se valja držati tradicionalnih sommelierskih preporuka. To znači da uz jela s rajčicom, preciznije s malo rajčice, valja posegnuti za opolom ili ružicom, vinom koje je "nešto između", zapravo prelaznim vinom od bijelih ka crnima. Uzmite Zlatan rose, jednu od najboljih hrvatskih uzmorskih ružica, vina Zlatana Plenkovića, vinogradara s Hvara. To je opolo vino plavca malog, nadaleko poznate hrvatske loze, odlično suho vino ružičaste boje i nježne plavčeve arome s oko dvanaest volumnih postotaka alkohola. Obavezno ga poslužite rashlađenog na temperaturi od 14 do 16 stupnjeva.

Dobar tek!

Nautika 650 K i 650 K UM

S pojavom modernih poludeplasmanskih plovila i mogućnosti izbora između brodskih i izvanbrodskih motora mnogi kupci nalaze se u pravoj nedoumici koju varijantu odabrati. Naime, različita koncepcija pogonskog sklopa čini ključnu razliku u maritimnim osobinama pojedinih modela. Kako bismo to zorno predočili i pomogli riješiti dilemu, za test smo odabrali domaći poludeplasmanac s kabinom Remia-plast Nautika 650 K s izvanbrodskim i brodskim motorom. Radi se o plovilu koje prosječnom domaćem kupcu predstavlja pravu mjeru jer nudi dovoljno prostora u kokpitu i kabini, omogućava postizanje zavidnih brzina krstarenja, a sve to uz razumnu cijenu.
  Moderan poludeplasmanac

Nautika 650 K ima sva obilježja modernog poludeplasmanskog plovila, poput oblih linija te proporcionalno odmjerenih dimenzija kabine, natkabine, kokpita i pramčanog dijela zbog čega se doima skladno dizajniranim plovilom. U konkretnom slučaju varijanta s izvanbrodskim motorom imala je trup plave boje pa je barem naoko djelovala nešto atraktivnije od posve bijele inačice s brodskim motorom. Usprkos, na papiru skromnim dimenzijama, Nautika 650 nudi sve odlike mnogo većeg plovila. Tako veliki špirun u pramcu omogućava kraljevski ukrcaj i iskrcaj s plovila, dok visoka ograda koja se proteže sve do kokpita jamči toliko traženu sigurnost prilikom kretanja po plovilu. Bočni prolazi široki od 21 do 24 centimetra ovisno o mjestu mjerenja, dostojni su i mnogo većih plovila. Sigurnosti u velikoj mjeri pridonose i neizostavni rukohvati na kabini. Ipak, prije ulaska u kokpit treba malo pripaziti jer su bočni prolazi na mjestu gdje završava ograda podignuti do razme.  

Kokpit je stvarno velik, a o odabiru motora ovisi hoće li biti više ili manje prostran. Naime, ako je na krmi ovješen izvanbrodski motor kokpit je doista ogroman, dok kod verzije s brodskim motorom iskoristivi je prostor poprilično smanjen zbog kutije motora. Tako u "izvanbrodskom slučaju" u središnjem dijelu kokpita ima više mjesta za stol. Obje verzije imaju preklopne bočne klupice koje se mogu sklopiti onda kada se ne koriste, čime ostaje više mjesta za kretanje kokpitom. Za hladovinu tijekom vrućih ljetnih dana brine se bimini tenda na inoks konstrukciji koja prekriva cijeli kokpit. Mjesta ima i u unutrašnjosti, a ovo je jedno od rijektih plovila u klasi koje nudi jednako mnogo prostora u kabini i kokpitu, bez kompromisa.
U prostoru natkabine u desnom dijelu smještena je kormilarnica s jednostrukom skiperskom klupom smještenom na kuhinjskom ormariću. Preklapanjem skiperske klupe prema naprijed otkrivamo da se ispod nje nalazi sudoper sa slavinom. Na postojeću površinu mogu se ugraditi i kuhala, što kod testiranih varijanti nije bio slučaj.
Nasuprot skiperskog odjeljka nalazi se klupa široka 140 centimetara koja može poslužiti i kao dodatni ležaj. Visina u natkabini iznosi čak 205 centimetara stoga će i visoki skiperi moći uspravno stajati i ploviti.
Pramčana kabina s ležajima, vratima je fizički odvojena od kormilarnice što je pohvalno i rijetko se susreće na plovilima sličnih dimenzija. Dvostruki pramčani ležaj dug je čak 211 centimetara i širok 192 centimetara, pa će dvjema osobama biti dovoljno prostrani. A za silu se može stisnuti i treća... Dojmu prostranosti uvelike će doprinijeti i visina u kabini od 150 centimetara. WC je smješten ispod ležaja u vrhu pramca.

Boravak unutar Nautike 650 je prilično ugodan prvenstveno zahvaljujući velikim prozorskim površinama. No upravo zato će ljeti i biti prilično vruće. Kao opcija, na krov natkabine može se ugraditi bokaporta koja donosi željeno osvježenje.
Razlike u pogonu donose i razlike u krmenoj platformi. Varijanta UM ima veliku platformu preko koje se vrlo jednostavno ulazi na plovilo i izlazi s njega. Kod varijante s izvanbrodskim motorom platforma je razlomljena na dva dijela, pa je i kretanje malo manje komotno, što je još jedan važan detalj na koji je potrebno obratiti pažnju kod izbora odgovarajuće varijante.

Na moru
Ključna razlika testiranih modela bila je u pogonskoj grupi zbog koje se ove dvije iste, a opet različite Nautike 650 na moru ponašaju potpuno različito.
Model 650 K s plavim trupom bio je opremljen četverotaktnom Hondom BF115, dok je bjelotrupa varijanta 650 K UM bila pogonjena brodskim dizelašem Yanmar 3JH4E snage 39 konja spojenim direktno osovinskim vodom na propeler. Kako dvije posve različite pogonske koncepcije uvelike utječu na karakteristike plovila najbolje se može vidjeti u konkretnom slučaju. S Yanmarom 650 K UM postiže maksimalno 8 čvorova i usprkos poludeplasmanskom trupu praktički cijelo vrijeme ostaje u deplasmanskom režimu plovidbe. U drugoj varijanti Honda BF115 Nautici 650 omogućava postizanje gliserskih brzina, do čak 25 čvorova!

Da se ipak ne radi o gliseru može se vidjeti prilikom naglijih zaokreta kada poludeplasmanski trup ima tendenciju proširivanja putanje pa zaokreti nisu tako precizni kao kod gliserskih trupova. No, visoke putne brzine jamče brze dolaske do osamljenih uvala ili ribolovnih lokacija koje će za UM varijantu biti gotovo nedostižne. Osim ako putnici ne planiraju ploviti satima i satima... S druge strane, visoke putne brzine za posljedicu imaju i veću potrošnju goriva koja je u slučaju brodskog motora ipak mnogo manja.

Brodski ili izvanbrodski?

Nautika 650 K u svakom slučaju predstavlja zanimljivi domaći poludeplasmanac koji nudi mnogo mjesta, kvalitetnu izradu i solidne maritimne osobine. Odabir odgovarajućeg propulzijskog sklopa tako će prvenstveno zavisiti o afinitetima i potrebama kupaca. Brodski Yanmar nudi sigurnost na moru u svim uvjetima, no u tom slučaju kupci se moraju zadovoljiti sa skromnim brzinskim prosjecima i smanjenim prostorom kokpita. Izvanbrodska inačica motora nudi postizanje velikih brzina te veći kokpit što je naročito dobro tijekom ljetnih mjeseci. Pogled u cjenik kaže da osnovna cijena Nautike 650 bez motora iznosi 105.000,00 kuna s uključenim PDV-om. Testirana varijanta s Hondom BF115 košta 210.000,00 kuna s PDV-om, dok varijanta s Yanmarom 3JH4E konja ima cijenu od 230.000,00 kuna s uključenim PDV-om. U slučaju velike nedoumice možda će presuditi upravo niža, odnosno viša cijena u korist jedne ili druge varijante.

 

Tehnički podaci

• Duljina trupa:   
  6,50 m
• Širina trupa:   
  2,44 m
• Gaz:   
  0,54/0,64 (UM) m
• Istisnina:   
  900 kg
• Spremnik goriva:   
  2 x 95 l
• Spremnik pitke vode:   
  105 l
• Snaga motora:   
  40 do 115 KS / 20 do 100 KS (UM)
• Kapacitet:   
  8 osoba
• Broj ležaja:  3 + 1 

Cijena
Nautika 650 K + Honda BF 115:  210 000,00 kn  (PDV uključen u cijenu)
Nautika 650 K UM + Yanmar 3 JH 4 E 39 KS:  230 000,00 kn  (PDV uključen u cijenu)
Proizvodi i prodaje: Remia-plast, Sveta Nedjelja

Cipal putnik

 U našem moru ne živi jedan, nego šest cipala., to su balavac, bataš, mržnjak, plutaš, putnik i zlatac. Jasno, svakom od njih u nazivu je i osnovna imenica - cipal. Najmanji među njima je plutaš koji naraste do 25 centimetara, i ne prelazi 20 dekagrama, dok je najveći u obitelji bataš koji naraste do 75 centimetara i 6 kilograma. Mogli bismo reći da je zlatac nekako najčešći, ako ne u Jadranskom moru, a onda u lovini sportskih  i rekreacijskih ribolovaca. I najcjenjeniji je među ciplima! Češće se  i ulovi, posebno kad je riječ o udičarskim alatima. Nešto bolje od ostalih, na udici se može naći i cipal putnik, pa ga uzimamo za ribu mjeseca. Njega u nas, na obali i otocima još nazivaju: crni, plotun, poštar, ćifal od kurenta, uz one zajedničke nazive za sve ciple, kao što su skočac, ceul, ćifal, mrena, cipol...
Oblik tijela ciplima nije posve identičan, ali su jako slični. Poput ostalih "rođaka" cipal putnik ima vretenasto tijelo, u bokovima malo spljošteno, pomalo zdepasto i kraće nego u ostalih cipala. Gornja usna je debela i malo ulegnuta prema natrag, s nizom kratkih pipaka, bradavica i kvržica. Tijelo je pokriveno većim ljuskama što je, također, karakteristika svih cipala, kao i jaka repna peraja. Boja tijela u gornjem je dijelu sivomodra, a po bokovima i u trbušnom dijelu svjetlija ili srebrnkasta. Uzduž boka ima tamne žućkaste pruge koje se poklapaju s nizovima ljuski. Cipal putnik maksimalno naraste do 60 centimetara i 2,5 kilograma, ali prosječni primjerci imaju između 30 i 40 centimetara, odnosno oko 30 dekagrama.

Mjesto prebivanja cipla putnika čitav je Jadran u priobalnom dijelu, uključujući luke, lagune i riječna ušća. Upravo oko tih ušća njegova su gušća naselja, a više nego drugdje prisutan je uz zapadnu obalu Istre i oko Pelješca. Nije on, međutim, stanovnik samo našeg mora. Ima ga u čitavom Sredozemlju, još više u istočnom Atlantiku, na sjeveru od Islanda i Norveške, prema jugu do Senegala.
U manjim plovama cipal putnik zadržava se iznad mekog dna i rijetko zalazi dublje od 10 metara. Ne možemo ga hvaliti kao stanovnika čistog mora, jer ćemo ga naći i u mutnom, a o lučkim vodama da i ne govorimo. Zato, mnogi zaziru od cipala općenito, bez obzira na to što neki za stanište traže bistro more. Razlog takvu stavu prema ciplima leži i u njihovoj prehrani, u čemu izuzetak nije ni cipal putnik. On se hrani onim što nalazi na dnu i pri dnu, sitnim mekušcima i ostalim živim organizmima, raznim beskralježnjacima, biljem i algama. Ponudi sad takvoj ribi dobru ješku koju će ona slasno zagristi...
Cipal putnik lovi se raznima alatima. Najbolji rezultati postižu se alatima gospodarskog ribolova, kao što su mreže stajačice - ciplarice ili poponice, potegače, plivarice, te velike pregradne mreže koje se primjenjuju u Istri. Također, lovi se udičarskim alatima - tunjom i povrazom, podvodnom puškom, ostima, a tražeći hranu može zalutati i u vršu. Udičarskim alatima cipli se ne love pretjerano uspješno. Bolje bi bilo reći da su njihovi ulovi rijetki, a uspješno ih love tek najuspješniji i najkvalitetniji ribolovci, oni koji su srasli s morem i na poseban osjećaju ribu, koji u ribolovu traže i primjenjuju nešto novo. Iskusni ribolovci znaju da ciple nije lako loviti zato što su lukavi, oprezni i brzi. S obzirom na to da se radi o ribi, odnosno ribama koje slabo i oprezno grizu, svaki bolji udičar izmislit će nešto čime bi bolje i uspješnije lovio ciple, nikome ne odajući svoju tajnu. Isti alat namijenjen je za sve ciple, ako će gristi.

 Prije polaska u ribolov postavlja se osnovno pitanje: gdje tražiti ciple, u ovom slučaju cipla putnika, pri dnu ili između dna i površine. Tko se nije u tome okušao, neka napravi laganu tunju, od što tanjeg najlona. Ona je posebno potrebna kad se cipal zadržava "na pola mora", između dna i površine. Izrađuje se od najlona debljine 0,15 - 0,20 milimetara. Na kraj najlona priveže se jednu udicu veličine 13-16, a malo iznad nje stavi nekoliko sitnih olova, što će udicu stalno držati na određenoj dubini. Iznad olova na najlon se stavi plovak. U toku ribolova po potrebi se mijenja udaljenost udice od plovka, dok se ne nađe dubina na kojoj se cipli zadržavaju.
Za povraz se koristi najlon iste debljine, 0,15 - 0,20 mm, a za predvez još 0,05 mm tanji. Prame duge 10-15 centimetara najbolje bi bilo izrađivati od najlona debljine 0,10 mm, pa čak i tanjeg. Međutim, teško je raditi s takvim najlonom, posebno onima koji su manje vješti, pa je prihvatljiv i onaj malo deblji, osnovni. Veličina udica je 13-16, a na kraj se priveže olovo teško desetak grama. Prilikom izrade povraza trebalo bi voditi računa i o boji najlona, najbolje je uzeti onaj bezbojni. Lov cipala znatno je uspješniji uz upotrebu štapa, nego iz ruke, tim više što se koriste lagani alati.
Crijeva srdele - slane ili svježe - najbolja su ješka za cipla putnika, ali i ostale ciple. Rado grizu na crviće, one što ih nalazimo u mulju uz obalu, u zoni plime i oseke. Mnogo se koriste i razne "paštele", kao što su tijesto sa sirom ili malo navlažena sredina kruha s naribanim kvalitetnijim sirom, eventualno još s kakvim primjesama.

Također, može se naješkati bijeli kruh ili tijesto, a neki koriste i komadiće slanine, da ne kažemo pancetu. Poziciju lova dobro je koji dan ranije brumavati, a kao brum  najbolja je mješavina drobljene srdele, kruha i sira. Kada je cipal zagrizao, a to ne čini tako lako, oprezno s izvlačenjem. On se bori, otima, a usne su mu mekane, lako pucaju. Ni u kom slučaju ne valja činiti nagle pokrete.
Podmorski ribolovci ciple ne traže na dnu, oni ne borave u rupama i procjepima. Ponekad se može dogoditi da ga ugleda na dnu dok traži hranu, ali je češći susret s ciplom dok pliva, sam ili u plovi. U podvodnom ribolovu cipal se lovi isključivo na čeku, praktički na istim pozicijama na kojima i luben. Pri takvu lovu bolje je koristiti pušku s gumenim oprugama, "lastikaču". Uostalom, podvodni ribolovci danas najčešće koriste takve puške. Cipla - bez obzira na kojeg od njih pod morem naišli - nije lako pogoditi, jer je plah i brz, a oblik tijela mu je takav da će ga ponekad harpun samo okrznuti bez ikakvih posljedica po njega. Zato bi ga trebalo gađati s manje udaljenosti, a približiti mu se nije baš lako. 

Rijetki ulov - kad riba pokaže zube

Prepuno tajni i iznenađenja, kao odškrinuta knjiga što potpiruje bogatu dječačku maštu, More, ma koliko da ga poznavao, uvijek ispočetka uspijeva nahraniti moju želju da mu hitam.
Taman kad pomislim da postoji šansa da mi postane monotono i odveć poznato, more mi maestralnom lakoćom načimlje samopouzdanje i ukazuje koliko sam mali.
Te sam večeri isplovio zadovoljan zbog činjenice da ću uspjeti ukrasti cijeli jedan dan i pobjeći od kopnenih muka. Prvotni plan je bio uputiti se iz Rijeke put pozicija na Cresu koje bi rano ujutro mogle uroditi kakvim zupčićem. I tek što sam isplovio promijenim odluku sjetivši se da su već mjeseci prošli kako nisam lovio na obližnjoj olupini. Sat-dva iskušat ću sreću, a onda preko Kvarnera u jednu od vala u kojoj ću prespavati do zore. Sidro iz prve zadjene na potopljeni brod koji je prije dvadesetak godina zalegao na nešto više od 40 metara. Bacam odmah par raskomadanih sardela i pripremam dva štapa. Ješke su u moru, a volo bez olova u pola dna. U mislima prebirem što bi bilo najpoželjnije sada oteti iz dubine. Orada, kantar, ušate... Orada! Da, definitivno, to bi trenutno bio izbor Broj 1.
Nisam stigao pravo otpiti gutljaj pive kad fluorescentna ampula na vrhu štapa krene polako iscrtavati luk. Riba je oprezno prihvatila ješku, tipično oradelovski, otpuštam preklopku na roli i kroz ruku propuštam još nekih dva-tri metra. Neka proguta duboko! Tada brza kontra i odgovor s druge strane, riba je uhvaćena. Odmjereno namatam rolu uz povremeno proklizavanje kočnice što ukazuje da je riba od nekih kilo do dva. I onda - puk! Skinula se! Ni prvi ni zadnji put. Dižem predvez, a na njemu nema udice. Pomišljam da je vjerojatno predvez od 0,30 bio od prije oštećen jer nije bilo s moje strane prevelikog forsiranja. Vežem novi predvez i bacam, a drugi štap toga trena počne vrh spuštati ka dnu. Ponavljam radnju, akcija identična, ishod također. Previše je povjerovati da su oba predveza bila načeta. Čini se da je riječ o većoj ribi, koja jednostavno moćnim vilicama cvika fluorokarbon. Srce se vrti par okretaja brže od uobičajenog. Vežem duple predveze kao kad panulam, to bi trebalo zaustaviti beštiju. Kvarat ure i... Repriza! I što je najgore, stalno imam dojam da se riba ni ne uznemiri. Nema one poznate burne reakcije kada osjeti da je ugrožena. Jednostavno pliva i cvika povraz, bez nervoze. A to baš i nije oradina reakcija. Kvragu i sve! Vežem predveze od 0,60 što obično zaustavi ribe čije se težine mjere u desecima kila, ishod – isti!

Sebi govorim, još jedan pokušaj i predajem se. Uvjeren sam da sada nema šanse jer je upredenica sakrivena u cijelu srdelu. A kad tamo, riba je zagrizla preko cijele srdele i pregrizla najlon. I to na oba štapa istovremeno! Što li je to ispod mene, jato velikih bijelih?! Ne slušam zdrav razum, ne odustajem nego pokušavam još nešto – stavljam pola metra sajle za ugore umjesto predveza. Jaka definitivno je, ali možda je i glupa?! Niti taknut.
Ovako se nadmudrujući prošlo je par sati i umor me svladao. Vraćam se u lučicu poražen, nemam force ploviti do Cresa, prespavat ću u portu, pa ujutro probati još jednom... Ali što?
Jutarnja kavica protekla je u donošenju i odbacivanju odluka o taktici kojom ću pokušati dokučiti što me to cijelu noć mučilo. Isplovljavam, vučem vunicu i uskoro zakačim lijep komad igle. Kačim je na predvez ovješen na 16 libarski Normic i zaputim se put olupine. Prvi đir liznem brod po dubljem dijelu u nadi da će koji od masnih brancina koji tu navrate na gozbu poželjeti moju iglu. Nula poena. U povratku podignem panulu za trećinu dna tako da prolazi povrh jarbola. Zamišljam mreže koje su se svih ovih godina nakupile po jarboletima i koje svako toliko uhvate pokojeg čuvara ulova. Toga časa osjetim lagani udarac. Polako rolam rolu kako bi se makao od jarbola u slučaju da je to bio uzrok. Polako, jer moguće je i ono drugo.
Štap se savija u duboki luk, opipavam mu čas bilo, ima li znaka života ili su mreže opet lovne. Reski trzaj daje mi nadu, počinje boj. Riba je nevelika, ali borbena. Ne prepoznajem joj rukopis i sve do trena dok nije došla pod krmu nisam shvatio o čemu se radi. A nisam ni tada! Čim sam je vidio bilo mi je jasno da sinoć nisam imao šanse. Oko metar i pol dugo tanko srebrno čudo nalik na mača srebrnjaka kojeg sam prije nekih godinu dana zakačio peškafondom. Samo što je ovo blago imalo ogromne očnjake smještene na sam vrh obiju vilica i puna usta manjih oštrih zuba. Kad sam joj ruku gurnuo u škrge bolno sam shvatio da i tamo ima skriveno nešto nalik na zube. Ova se riba sasvim sigurno nije navikla plašiti bilo čega u moru, ona je očito bila lovac, pa nije ni čudo da nije panično reagirala na udice. Velike oči ukazivale su na to da inače obitava puno dublje u vodama gdje prodire malo sunčevog svjetla. Sve u svemu podsjećala je na čudovišta iz najmaštovitijih holivudskih horor filmova.

Na odgovor o kojoj je ribi riječ nisam čekao dugo, s obzirom na to da se u portu taman zatekao poznati riječki znanstvenik, ihtiolog Marcel Kovačić. Jedan pogled i odgovor koji ne ostavlja prostora sumnji – zmijičnjak repaš! Pomalo tupasto ime ukazuje da je riječ o kod nas rijetkoj ribi kojoj ime nije nadjenuo „narod“ već struka. A onda to tako zvuči. Da je bilo hladne glave, repaš bi se vratio u dubinu, ali probdjevena noć i cijeli niz izgubljenih duela uzavreli su mi krv, ganač je odradio svoje i zmijičnjak će završiti na gradelama.
Struka kaže da je ukusan i da je primjerak od preko dvije kile kapitalan. U svakom slučaju, priredio mi je kapitalnu muku, a moru je odradio dodijeljenu mu zadaću, njegovom bahatom sinu pokazao je koliko toga još mora učiti.
Svima vama koji ne gubite nadu da tamo dolje postoje čudesna bića – rogi ribarima!
P. S. Meso mu je vrlo tečno, i treba ga kratko peći. Nešto slično osliću. Iako, vidite li zubato čudo, pustite ga nazad u njegovu zonu (su)mraka. Ima u moru puno finijih riba. I manje rijetkih. A i lakše ih je uloviti, vjerujte.

Tekst: Igor Felker   

Morski škovacin VOLAK

Zanimljivo je spomenuti da većina volaka u nas nema narodnih naziva, već se svi svrstavaju pod zajednički nazivnik - volak. Sam naziv volak, bez dodataka, najčešće se rabi za kvrgavog volka koji je, uz bodljikavog, najpoznatiji među ljudima s naše obale i otoka. Ta dva su i najrasprostranjeniji u našem moru. Zato, pišemo o kvrgavom volku, odnosno volku kao predstavniku jadranskih volaka. Njega u nas još nazivaju kravica, krava, volica, vol, koza, rogulja, rogač, garzula, puž, spuž, vrpalj, barbakan, pisturela...
Volak je jedan od karakterističnih puževa iz priobalja našega mora. Iako nije velika, njegova čvrsta i debela kućica ima pomalo robustan izgled. Oblik joj je spiralni s 3 - 4 izražena navoja i izduženim kanalom. Kućica svih volaka dosta je slična, razlike uočavaju tek znalci, pa ne čudi što većina nas poznaje samo volka. Kvrge i tupe izrasline pravilno raspoređene po navojima, posebna su karakteristika kvrgavog volka. On najviše naraste do 13 centimetara duljine i 9 dekagrama težine. Prosječni primjerci dugi su 6-7 centimetara i teški oko 4 dekagrama.
Puž volak stanovnik je čitavog Jadrana i boravi na dubini od 2 do 50 metara. Jednako je nastanjen na čvrstoj podlozi obrasloj algama kao i na muljevitom, odnosno muljevito-pjeskovitom dnu. Gušća su mu naselja u lukama i u blizini luka, te općenito na mjestima gdje ima više organskoga otpada. U sjevernom Jadranu je gušće nastanjen nego u južnom, a najviše ga se nalazi u istarskim vodama, na zadarskom području i u okolici Splita.

Volak je proždrljiv i napada sve što nije brže od njega. On nije onaj puž koji sporo puzi po dnu, nego puž koji može i plivati. Hrani se raznim mekušcima te svim strvinama i otpacima na koje naiđe. Toliko je proždrljiv da jede i pripadnike vlastite vrste. Volak je velika opasnost za sve školjke i puževe, jer je sposoban bušiti njihove kućice i ljušture. Dogodi se da dva volka jedan drugome počnu bušiti kućicu, a preživjet će onaj koji prvi dovrši posao. Ponekad nema strpljenja za bušenje kućice svoje žrtve, a budući da mu je stopalo snažno on njime izvlači žrtvu iz kućice.
Volak se lovi, odnosno vadi čitave godine. Ipak, najviše ga se ulovi ljeti. Najčešće se zaplete u mreže stajačice, posebno poponice u koje ga primami ulovljena riba. Iz istih razloga ulazi i u vrše. Ponekad se volka može uloviti i pridnenom povlačnom mrežom - koćom. U ljetnim mjesecima volci se mogu skupljati roneći na dah na manjim dubinama. Ponegdje se prakticira način lova "mrežnom vrećom". U nju se može staviti riblje meso, ali se još češće stavljaju riblji otpaci i kosti. Takva "hrana" volka brzo privuče, pa se on prilijepi na ponuđenu ješku i bez problema izvuče na površinu.
 Meso volka je jestivo, a za razliku od ogrca ili priljepka on već predstavlja solidniji zalogaj. Kvaliteta mu, međutim, nije naročita, pa ga rijetki love zbog jela. Moglo bi se reći da je prihvatljiv, više nego što je ukusan i gurmanima privlačan. Meso volka je dosta tvrdo, a najčešće se kuha, uz dodatak začina i listova lovora. Pri kraju kuhanja dobro je dodati bijelog vina, ono će popraviti ukus. Svojedobno sam čuo, ali nisam kušao, da se volke može pripremiti na gulaš. Kažu, malo se kuhaju da se mogu izvaditi kućice, a dalje se nastavlja pripravljanje gulaša.
Ipak, volak se više koristi kao ješka, jer neke ribe na njega rado grizu. Općenito, puževi su manje tražena i manje kvalitetna ješka, ali se koriste, posebno kad nema boljeg izbora. Volak je u upotrebi više od ostalih puževa. Ješka od volka najprije će privući podlanicu, a može se koristiti i u lovu nekih drugih pridnenih vrsta.

Spomenimo i jednu povijesnu zanimljivost vezanu uz volka. Stari Feničani koristili su izlučevine njegovih žlijezda za proizvodnju prekrasne grimizne boje. Zato su svoje kolonije osnivali na obalama u čijem je moru bilo dosta volaka - kvrgavoga i bodljikavoga. Proizvodnja grimiza bila je mučan, ali unosan posao. Trebalo je izvaditi nekoliko stotina volaka za jedan gram čiste boje. Izvađene žlijezde stavljale su se u posude, solile, nekoliko sati držale na suncu i zatim kuhale desetak dana na laganoj vatri. Tekućina je postupno prelazila od bezbojne u bijelu boju, zatim žutu, zelenu, plavu i konačno - purpurnu. Fenički grimiz bio je izuzetno skup i tražen na cijelom Sredozemlju, a u Grčkoj se koristio i kao kozmetičko sredstvo za bojenje usana. Uostalom sam naziv Feničani dolazi od riječi "phoenix" - crven.
U našim krajevima volak se u davna vremena koristio kao posuda za svjetiljku uljanicu. U kućicu se ulijevalo ulje, a kroz izduženi kanal se provlačio fitilj.  

Torimetar - mjerač svježine ribe

Sljedeći put kada budete odlazili na ribarnicu sjetite se da sviježinu ribe možete provjeriti i dokazati istrumentom. Tvrtka CV Sistemi zastupnik je za mnoge vrlo zanimljive sprave i naravice vezane uz more i nautiku, a jedna od onih koja nam je posebno zapela za oko je sprava koja se zove TORIMETAR. Riječ je o istrumentu koji računa svježinu mesa, u ovom slučaju ribljega. Torimetar predpostavlja svježinu računajući dielektrična svojstva mesa koje stari. Starost mesa posebno je važna kod trgovine ribom, jer iako riba možda izgleda sviježa ona ne mora i biti takvom. Svježina ribe ne utječe samo na njen okus i općenitu kvalitetu, već i na cjenu, a poznat je vječni rat između onih koji žele prodati po što većoj cjeni i onih koji žele kupiti po što nižoj. Tu je sada na pomoć jednima i drugima došao TORIMETAR tvrtke Distell koji se može naaviti i preko internetske nautičke trgovine CV Sistema. Zbog poprilično visoke cjene predsavlja velii izdatak za sve one koji bi ga htjeli naručiti zasvoje osobne potrebe, ali i iznimno dobro uložen novac za zadrugu ili tvrtku koja prodaje ili kupuje ribu.
Distell mjerač svježine ribe - Torimetar je kompaktan, robustan i potpuno portabilan. Može se koristiti u svim sektorima ribarske industrije kao npr:

• nspekcije lučkih uprava
• kupci ribe
• prerađivači ribe
• prodavači ribe
• zdravstvene službe
• Laboratoriji kontrole kvalitete
• istraživačke organizacije
• ribolovni klubovi

Vrlo brzo daje rezultat i vrlo je jednostavan za upotrebu. Rezultati se odmah prikazuju na lako čitljivom displeju, a mogu biti i pohranjeni u memoriju za kasniju analizu. Kroz ugrađeni meni mjerač se može konfigurirati za maksimalno 16 mjerenja jednog uzorka.
Mjerač se napaja iz punjivih baterija i može raditi okko 6 sati sa jednim punjenjem.
Mjerenja se mogu vršiti bez uznemiravanja ribe u njihovim kontejnerima, a testiranje ne nanosi nikakvu štetu uzorcima niti ostavlja ikakav trag na uzorcima.
Uređaj se isporučuje sa:

• univerzalni strujni adapter - punjač
• data kabel
• Software za uređivanje podataka
• Documentacija u tiskanom i elektronskom obliku
• Robusno aluminijsko kuđište za zaštitu uređaja                                                          CVS nautic web shop

Kako nas varaju - uvozna umjesto domaće ribe

Umjesto friganih liganja nepošteni ugostitelji iznose čak i frigane tripice.

 

Zbog velike potražnje i sve viših cijena ribe i morske hrane, jadranski su se ugostitelji već poprilično obezobrazili i ponekad ne prezaju ni od bezočnog varanju gostiju. Iako su najčešće žrtve stranci koji ne poznaju jadransku morsku hranu, sve češće stradavaju i domaći gosti, a naročito pridošlice u svijetu nautike - ljetni moreplovci koji brod tek povremeno iznajmljuju.
Nepoštenim ugostiteljima, dakako, neće pasti napamet prevariti jednog Radovana Marčića ili iskusnog nautičara, ali će spremno prevariti naivnoga Hansa ili Hrvoja, naročito ako shvate da nisu vični restoranskim đitama. Što je najgore, za varanje su spremni i neki od najpoznatijih uzmorskih ugostitelja čiji su restorani već godinama na listi najpoznatijih gastrodestinacija.
Sustav je jednostavan. Najčešće se naplaćuje jedno, a servira drugo. Primjerice, umjesto domaćih jadranskih lignji pred goste se često iznose pečeni totani. pritom treba znati da jadranska lignja na ribarnici ne stoji manje 120, a totan košta 25 kuna. Umjesto jadranskih lignji nepošteni ugostitelji često poslužuju i izrazito nekvalitetne i višestruko jeftinije indijske lignje. No, najbezočnija je varijanta varanja s lignjama kada umjesto naručenih friganih liganja iznose se prženi morski trpovi, pa čak i tripice!
Najunosnija prevara je ona na jastozima. Umjesto skupog jadranskog jastoga koji je slobodno pasao na našim brakovima, nepošteni često iznose uzgojene jastoge uvezene iz Maroka. Oni su, dakako, bitno jeftiniji, ali i isto toliko neukusniji od jadranskih. Takvog raka možete očekivati kad naručite jastoga na brodeto ili s tjesteninom na crveno ili bijelo. No, posegnete li za jastogom "a bella vista" - za jastogovim mesom ispod rasječena oklopa, sve začinjeno umacima i mirodijama - a gazda pritom procijeni da niste vični restoranskim đitama, često se u oklopu iznosi meso surima, prerađeno meso sjevernomorskih riba, s tek nešto malo jastogova mesa ili još češće s mesom grdobine. Grdobinino meso najviše podsjeća na jastogovo. U pravilu, jedan jedini oklop cirkulira iz večere u večeru, dok se toliko ne pohaba da ga se mora baciti!
No, najčešća prevara, koju i znalci teško otkrivaju, je serviranje nekvalitetne uvozne ribe. Često se umjesto domaćeg zubaca na tanjuru nađe strani, oceanski zubatac koji se prije posluživanja pacao u posudi s morskom vodom. Isto se događa i s brudetom od škarpine. Nepošteni ga spremaju s nekvalitetnijom uvoznom škarpinom. Slično je i sa škampima. Umjesto najboljih kvarnerskih škampi, koji se drže najkvalitetnijim škampima, često se iznose uvozni.

I na koncu, ona već svima poznata, do pred desetak godina jedina prevara - riblji manekeni za pokazivanje. Vlasnik ponosno donosi svježu ribu, jastoga ili škampe, vi zadovoljno kažete "to ću", a potom vam spreme davno zaleđenog zubaca slične veličine, danas u pravilu iz uvoza, lažnog ili uvoznog jastoga ili uvozne smrznute škampe.

Posegnite za čistom delicijom

 

Kako izbjeći varanje? Najbolja je prevencija, dakako, iskustvo. Što se više krećete po restoranima, to ćete biti veći znalac. No, dotad, trudite se izgledati kao osoba koja poznaje restorane, kao osoba koja često prakticira gastronomske đite. A to znači: nikad u restoran ne odlazite obučeni po posljednjoj nautičkoj modi ili u posve novoj odjeći. Naime, nautički početnici često pred đitu kupuju nautičke odjevne predmete želeći se prikazati dijelom nautičkog svijeta, što nepoštene restoranđije odmah pročitaju! Radije posegnite za starom ofucanom majicom "heavy duty" marke, primjerice Mustom, s kratkim izrađenim hlačicama.

Želite li djelovati ozbiljnije, u restoranu se zanimajte za čistu deliciju: ribu i plodove mora spremljene tradicionalno, bez sofisticiranih sastojaka, umaka i drugih stvari koje skrivaju suštinu. Posegnite i za starijim autohtonim jelima kao, primjerice, fažolom na brodet na Visu ili ribom sa slanutkom. 

Nikad ne naručujte vino prije no što ste odabrali i naručili jelo. Pazite na fatalne greške poput bijelog vina uz brodet, jer zbog rajčice tu najbolje teče crno vino ili kakva dobra ružica. Uz bijelu ribu pije se bijelo vino. Za vina se pažljivo raspitajte. Zapamtite, u posljednjem desetljeću  najbolja godina za uzmorska i kontinentalna vina je 2003. No, tako datirtane butelje ovog ćete ljeta teško naći. Kad bi ocjenjivali ocjenama od 1 do 5, 2003.  godina - kako smo već rekli - nosi čistu peticu, 2004. četvorku, dok je berba 2005.  izuzetno loša. Nosi cjenu 2 do 3 te je izbjegavajte. No, zato su 2006. i 2007. dobre i vrijede odličnih 4 do 5 i rado ih naručujte.
Ni u kom slučaju ne posežite za otvorenim vinima, ma koliko ih - i ma tko - hvalio. Uvijek i samo butelje! Kušajte svaku bocu, a u boljim restoranima tražite i pehar s ledom i vodom radi hlađenja vina!  

Igor Michieli